Kada su ratovi na Bliskom istoku 1970-ih utrostručili cijene nafte i gurnuli gospodarstva u previranje, dio Europe odgovorio je dubokim zaokretom. Francuska je nuklearne elektrane pretvorila u temelj energetskog sustava, Skandinavci su toplo obložili zgrade i počeli grijati stanove otpadnom toplinom, Nizozemska je izgradila mrežu biciklističkih staza, a Danska razvila prve vjetroturbine. Rezultat su bili čišći zrak i manji uvoz energenata iz autoritarnih režima.
Pola stoljeća poslije, nakon ruske invazije na Ukrajinu, Unija je ponovno tražila brza rješenja – ovaj put preusmjerivši tankere s ukapljenim plinom iz SAD-a i Katara. Iako je ubrzano izdavanje dozvola za obnovljive izvore smanjilo ovisnost o Moskvi, pozivi da se troši manje energije i da se spriječi rasipanje jedva su se čuli. Industrijski lobiji i populistički otpor usporili su ukidanje benzinskih automobila i kotlova na fosilna goriva.
„Smanjenje potrošnje plina jedini je način da se dugoročno snize cijene energije u EU i spriječi geopolitička ucjena našom ovisnošću o fosilnim gorivima”, upozorava energetski analitičar Marin Gillot iz Strategic Perspectives. Po njegovu mišljenju, lekcija nikada nije bila samo ruska, a danas nije ni katarska ni američka: „Pitanje je želimo li stalno krpati isti problem – ovisnost o fosilnim gorivima – kratkoročnim rješenjem zvanim diverzifikacija.”
U Perzijskom zaljevu trenutačno čekaju brodovi natovareni energentima s Bliskog istoka, dok administracija bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa ponovno promiče „energetsku dominaciju” kao sredstvo globalnog utjecaja. Istodobno raste pritisak struke i dijela političara da se europski zeleni zaokret ubrza, jer svaki novi tanker samo produljuje ciklus kriza koji se, kako se čini, ponavlja svakih nekoliko desetljeća.
