Kozica, sićušni rak iz plitkog priobalnog pojasa, ponovno stječe popularnost kao univerzalna ješka među domaćim udičarima.
Riječ je o dvjema najčešće viđenim vrstama: običnoj kozici (Palaemon serratus) i kamenoj kozici (Palaemon elegans). Odrasli primjerci narastu tek do sedam centimetara, danju su gotovo nevidljivi zbog prozirnog tijela, no noću ih odaju oči koje pod svjetlom baterijske lampe bljeskaju poput sitnih zvijezda.
Skupljanje nije komplicirano. Najbrže se love ručnom mrežicom sitnog oka na dužoj dršci, ali mnogi se odlučuju za improvizirane vrše od plastičnih boca. Vrh boce odsiječe se i okrene prema unutra, a u dno se ubaci komad srdele. Prije potapanja valja izbušiti nekoliko rupica kako bi se miris brže širio morem.
Čuvanje ulova ključno je za uspješan ribolov. Najsigurnija opcija je dobro poklopljena kanta s morskom vodom koja se redovito mijenja ili potopljeni kavez od pocinčane žice. Tko želi jednostavnije, može kozice položiti u morsku travu i pokriti vlažnom krpom – dio će uginiti, ali je postupak brži.
Zašto toliko truda? Zato što je živa kozica, osobito u tehnici á volo, neodoljiva brancinu. Na kančenicu će pak prevariti fratra, kantara, šaraga, a nerijetko i škrpinu ako se nađe u dometu. Jedini problem je sitna riba koja prvi zapikira mamac, pa se kozica na udicu stavlja tek kad je očito da „prava“ riba radi.
Postoje dva osnovna načina ješkanja cijele, žive kozice: od repa prema glavi ili, s donje strane, od glave prema repu. Ključno je da ostane živa i što dulje se propinje na udici. Ako ipak ugine, koristi se samo rep – s oklopom ili bez. Kod krupnije lovine može se složiti i „grozd“ od više manjih primjeraka.
Osim autohtonih vrsta, veća jestiva kozica (Penaeus kerathurus) koja se prodaje na ribarnicama, ali i uvozna, svježa ili smrznuta, pokazala se izvrsnom ješkom. Ješka se cijela ili u komadima, ovisno o veličini udice i ciljanoj ribi.
Iskusni udičari poručuju: s malo strpljenja i pregršt kozica, brancin i šarag često završavaju na kraju tunje, a ne u legendi o „onome koji je pobjegao“.