Najnoviji Indeks percepcije korupcije organizacije Transparency International (TI) objavljen je usred, kako ga stručnjaci opisuju, „zabrinjavajućeg trenda” urušavanja demokratskih institucija. Rezultati pokazuju više od desetljeća globalne stagnacije: većina od 182 ocijenjene države nije napravila nikakav pomak u suzbijanju korupcije u javnom sektoru, a Ujedinjeno Kraljevstvo palo je na najnižu razinu od 2012.
Sjedinjene Američke Države zabilježile su tek blagi pad na 64 boda – što kritičari smatraju neobično blagom ocjenom, s obzirom na političke potrese, institucionalna natezanja i selektivnu primjenu zakona pod administracijom Donalda Trumpa. Izrael je skliznuo na 62 boda dok se suočava s međunarodnim istragama, no ukupni poredak i dalje povlađuje državama znatne političke težine.
Ključni problem sve manje leži u „kuvertama s gotovinom”, a sve više u pitanjima moći – tko je zaštićen, tko žrtvovan i kome se dopušta nekažnjeno djelovanje. Kritike na račun Washingtona ističu:
• selektivno korištenje sankcija – oštre prema protivnicima, blage prema saveznicima; • odgađanje pravila o stvarnom vlasništvu i slabljenje provedbe zakona o podmićivanju; • pritiske na suce i tužitelje povezane s Međunarodnim kaznenim sudom i UN-ovim mehanizmima.
UN-ovi stručnjaci i humanitarne organizacije upozoravaju da gospodarske sankcije – iako najavljene kao pritisak na elite – često razaraju civilna gospodarstva, pogoršavaju siromaštvo te otvaraju prostor novim oblicima korupcije u „skrivenim tržištima”.
Prokazivanje sudaca
Popis službenika pod američkim restrikcijama sve je duži: sucima Reine Adélaïde Sophie Alapini Gansou, Solomy Balungi Bossi, Luz del Carmen Ibáñez Carranzi i Beti Hohler, kao i glavnom tužitelju Karimuu A. A. Khanu, pridružio se brazilski sudac Alexandre de Moraes koji vodi postupke protiv bivšeg predsjednika Jaira Bolsonara. Time se, upozoravaju pravnici, postavlja opasan presedan državnog zastrašivanja onih koji provode međunarodno pravo.
TI naglašava da se korupcija danas seli u sfere „zlatnih viza”, povlaštenih rezidencijalnih programa i mutnih političko-poslovnih veza, nerijetko potpomognutih nedostatkom transparentnosti oko političkih donacija i izostankom učinkovitog nadzora.
Tko može preuzeti palicu?
Budući da, prema analitičarima, Washington više ne djeluje kao vjerodostavan čuvar globalnih antikorupcijskih normi, zahtijeva se disperzija vodstva. Moguće alternative uključuju:
• Europsku uniju – uz uvjet dosljedne primjene vlastitih direktiva protiv pranja novca, pa i na financijske centre unutar Unije; • Kanadu i nordijske države – čije se javne politike i neovisno pravosuđe često navode kao primjer integriteta; • regionalne koalicije u Africi, Karibima i Latinskoj Americi – povijesno pogođene izrabljivačkom korupcijom i sankcijama.
Organizacije civilnog društva, istraživački novinari i neovisni tužitelji ostaju „prva crta” obrane, ali suočavaju se s prijetnjama, rezanjem financija i političkim pritiscima. Unatoč tomu, poruka je jasna: povlačenje nije opcija, jer „kad se antikorupcijski alati pretvore u oružje, produbljuju nejednakosti, nestabilnost i nepovjerenje”.
Umjesto čekanja promjene u Bijeloj kući, traži se stvaranje široke, vrijednosno utemeljene koalicije koja će inzistirati da antikorupcijski zakoni služe javnom dobru, da se provode nepristrano i da se transparentnost primjenjuje i na najmoćnije – ne samo na najslabije.
