Betonizacija dalmatinske obale pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća otvorila je nesvakidašnje poglavlje u povijesti Neretve. U Kominu, na nepuna dva kilometra obale, među tradicijskim lađama i trupicama tada se natisnulo više od 50 drvenih brodova dugih 10 do 15 metara. Svi su bili u službi – betona.
„Umjesto kamena i žbuke, kuće su se počele zidati od betona, a Neretva je puna žala i pržine. Ono malo što se vozilo u lađama nije moglo zadovoljiti sve veće potrebe”, prisjeća se Luka Vlahović, danas predsjednik Društva Neretvana u Zagrebu, a nekad dječak koji je prve mornarske korake učio na brodu svoga oca Luke, zvanog Kapetan.
Prvi teretnjak za vađenje šljunka stigao je u Komin 1947. Donio ga je Ante Glučina Forca iz Drašnica. Brod Dinara, dug 11 metara, imao je dizelski motor koji se pokretao komprimiranim zrakom – pravo čudo tehnike za tadašnje prilike.
Rad je bio mukotrpan. Šljunak se, kaže Vlahović, „vadio na ruke, na čivare, ljeti i zimi, poviše mosta u Metkoviću. Nije bilo čizama ni cerada, pa bosi, jedni su punili čivare, drugi trčali do broda, i po suncu i po kiši”.
Kad bi se gradilišta na Pelješcu ili Makarskoj primorju zasitila šljunka, brodovi su ljeti mijenjali ulogu: pretvarali su se u putujuće tržnice. Na palubi se tada prodavalo sve – od lubenica do suhomesnatih delicija – stvarajući šaroliku riječnu karavanu koja je zaustavljala vrijeme uzduž Neretve.
Danas su ti brodovi razasuti ili potopljeni, a priče o njima žive tek u sjećanjima preostalih sudionika. No legenda o kominskim brodarima, ljudima koji su golim rukama hranili betonsku groznicu Dalmacije, i dalje odjekuje dolinom: „Bili ste judi, bili ste pravi, vi, Kominski brodari!”