Kolarin, prepoznatljiva zlatna ogrlica dubrovačkoga područja, već je stoljećima simbol obiteljske baštine, ali i tihih ženskih molitvi. Ogrlica se najčešće sastoji od 12 filigranskih zrna nanizanih na svilenu vrpcu crvene, žute ili zelene boje, dok rjeđe varijante nose 14 ili 16 zrna. Danas se u punom sjaju može vidjeti gotovo isključivo na Festi sv. Vlaha, a tek poneka mladenka odluči ga nositi na vjenčanju.
S vremenom su se stari kolarini rasipali — kako su Primorke i Župke kćerima ostavljale samo po jedno zrno, cjelovite ogrlice postajale su rijetkost. Uz privjeske u obliku srca ili križa, kolarin je nerazdvojni dio tradicijskog odijevanja Dubrovačkog primorja, Župe dubrovačke i Rijeke dubrovačke. Srce su djevojke u Župi dobivale od očeva, dok su križ, simbol budućih životnih kušnji, primale od zaručnika. Postoje i kapljasti križevi karakteristični za župske ogrlice, izrađene u potpunosti filigranskom tehnikom i ukrašene grozdovima sitnih perlina.
„Takav kolarin s 12 zrna i privjeskom na tri strane danas je izložen u stalnom postavu našeg Etnografskog muzeja”, kaže viša kustosica Dubrovačkih muzeja Barbara Margaretić, zahvaljujući pritom velikoj donaciji povjesničarke umjetnosti Patricije Veramente. Veramenta je, uz brojne druge komade, Muzeju darovala i rijetke cjelovite ogrlice, a institucija je posljednjih godina otkupila još nekoliko primjeraka kako bi ih zaštitila od nestajanja.
Povijest kolarina ispisana je i ženskim zavjetima. U trenucima bolesti, neuspjelih pokušaja začeća ili drugih životnih teškoća, žene su se obraćale Djevici Mariji i Crkvi darivale ono najvrjednije što su imale. Uz zaručničko prstenje, među votivnim je darovima nerijetko završavao upravo kolarin — ogrlica koja je nosila i obiteljsku uspomenu i tiho nadanje u božansku zaštitu.
Današnji muzejski postavi svjedoče o toj isprepletenosti vjere, tradicije i filigranskog umijeća. Svako sačuvano zrno priča priču o rukama koje su ga nosile, o obiteljima koje su ga čuvale i o povjerenju položenom u zlato i molitvu.