Tridesetog svibnja 1995., na tada tek obnovljeni Dan državnosti, Zagreb je svjedočio spektakularnom vojnom mimohodu na Jarunu. Hrvatska vojska upravo je u operaciji „Bljesak” oslobodila velik dio zapadne Slavonije i spremala se za završne ofenzive, a predsjednik Franjo Tuđman želio je jasno pokazati da su pregovori s pobunjenim krajiškim vlastima samo jedna od opcija – druga je bila vojna sila.
Predsjednik je u svečanoj loži stajao u bijeloj maršalskoj odori. S njegove lijeve strane nalazio se načelnik Glavnog stožera Janko Bobetko, partizan koji je još 1941. dizao ustanak u sisačkome kraju, a s desne ministar obrane Gojko Šušak, povratnik iz Kanade čija je hercegovačka obitelj u Drugom svjetskom ratu bila uz ustaše. Slika trojice različitih ratnih tradicija trebala je simbolizirati pomirbu, ali i čvrstu vertikalu zapovijedanja nad vojskom koja se tada smatrala najjačom oružanom silom u regiji.
U publici i na vozilima isticale su se partizanske zastave, dok simbola HOS-a – postrojbi čiji su pripadnici nosili ustaški pozdrav – nije bilo. To je dodatno naglašavalo poruku pomirbe i odmaka od ekstremnih ideoloških obilježja.
Kasniji dolazak predsjednika Zorana Milanovića i tadašnje predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović na godišnje proslave istog datuma donio je potpuno drukčiju ikonografiju i političku retoriku: Milanović je inzistirao na ustavnoj poziciji 30. svibnja kao dana hrvatske državnosti, dok je Grabar-Kitarović naglašavala ulogu moderne Hrvatske u međunarodnim institucijama. U međuvremenu, dio veteranskih udruga sve je glasnije tražio priznanje HOS-ovih simbola, pa se javna rasprava o znakovlju iz devedesetih ponovno otvorila.
Ipak, slika Jaruna iz 1995. ostaje snažna: vojska u euforiji nakon „Bljeska”, predsjednik koji okuplja nasljeđa iz oba svjetska rata i zastave pod kojima se – barem tog dana – činilo da Hrvatska govori jednim glasom.
