Tony Cetinski 1993. nije imao ni za kruh, ali je imao jasnu ambiciju. Tada 24-godišnji rovinjski pjevač nazvao je poznatog estradnog menadžera Zorana Škugora preko broja koji mu je dala zajednička prijateljica.
Škugor se tog prvog razgovora prisjetio riječima: „Reka sam mu ‘napiši nešto o sebi prije nego što se vidimo’. On je to napravija – napisao je da je snima, da je pjevao po Istri, da je snimija albume. Međutim, albumi nisu dobro prošli.” Iako ga je dotad čuo tek jednom, kad je Cetinski nastupio na Jugoviziji za TV Novi Sad, menadžer je pristao na susret uz jasan uvjet: pjevač se mora preseliti u Zagreb.
Cetinski je prihvatio izazov. Stigao je u metropolu s vrećom za spavanje i gotovo bez novca, ali odlučan da pokuša iznova. „Ja te po Istri neću tražit”, poručio mu je Škugor. Preseljenje se pokazalo ključnim: dvojac je odmah dogovorio suradnju koja će nekoliko godina kasnije lansirati Cetinskog u sam vrh hrvatske pop-glazbe.
Priča o vreći za spavanje i praznom novčaniku danas je dio estradne legende, ali ona otkriva manje poznatu stranu uspješne karijere – onu u kojoj upornost, rizik i pravi poslovni potez znače razliku između anonimnosti i zvjezdanog statusa.