Jugoslavija je 28. lipnja 1948. postala prva komunistička država koja je otvoreno suprotstavila Moskvi. Rezolucija Informbiroa, donesena u Bukureštu, optužila je vodstvo KPJ za „odstupanje od marksizma” i stvaranje „kulta ličnosti oko Tita”, pozivajući „zdrave snage” u Partiji da zbace jugoslavensko vodstvo.
Povjesničar dr. sc. Martin Previšić objašnjava da je dotad gotovo svaki segment jugoslavenskog društva nastajao po sovjetskom kalupu: od jednopartijskog sustava do kolektivizacije. Ipak, već tijekom rata Josip Broz Tito pokazivao je sve veću samostalnost, ignorirajući Staljinove naputke o povlačenju iz Trsta i neintervenciji u Grčkoj.
Presudna je bila Titova potpora grčkim komunistima, suprotna britansko-sovjetskom dogovoru o interesnim sferama. Uz to, planovi o balkanskoj federaciji s Bugarskom i priključenju Albanije dodatno su uznemirili Kremlj. „Bio je vođa partizanskog pokreta s milijun ljudi i imao je legitimaciju unutar zemlje. Nije ga instalirala Moskva, kao druge lidere u istočnoj Europi”, podsjeća Previšić.
Kad pritisci iz Moskve nisu urodili plodom, Sovjeti su prekinuli trgovinske veze i povukli stručnjake, dok su komunističke partije Istočnog bloka zamrznule odnose s KPJ. U Jugoslaviji su pokrenute čistke pristaša Informbiroa, što je kulminiralo logorom na Golom otoku.
Unatoč izolaciji, Beograd je preživio zahvaljujući američkoj gospodarskoj pomoći i razvoju vlastitog modela radničkog samoupravljanja. Time je otvoren presedan: pokazalo se da Sovjetski Savez nije nepogrešiv niti svemoguć, što će kasnije ohrabriti pobune u Mađarskoj 1956. i Čehoslovačkoj 1968.
Raskol Tito – Staljin ostao je ključna prekretnica Hladnog rata, sudar hegemonije i nacionalne autonomije koji je odredio jugoslavenski put socijalizma i utjecao na globalni poredak desetljećima nakon toga.