Osijek je 1988. dobio svoju prvu pravu monografiju, bogato opremljenu kolor-fotografijama Marina Topića, tada već afirmiranog osječkog kroničara s fotoaparatom u ruci. Premda publikacija sadrži nešto više od stotinu odabranih snimki, Topić je za projekt okinuo oko 5 000 fotografija, stvarajući vizualni vremeplov u grad osamdesetih.
Fotograf i urednik Prijedlog da zabilježi „grad koji voli“ došao je od urednika Izdavačkog centra Revija Dejana Rebića. U igri je bio i poznati Titov fotograf Ivo Eterović, no prevagnula je Topićeva lokalna upućenost i nagrađivani rad. Monografija je tiskana u 10 000 primjeraka – tiraži kakvi su i danas rijetkost.
„Čist, lijep, prepun mladosti“ Novinari su još 1988. zapazili kako je Osijek na fotografijama besprijekorno uredan. Topić je priznao da su on i ekipa nerijetko prije snimanja pomeli pločnik jer je želio prikazati grad „onakvim kakvim bi želio da bude“.
Kadrovi bez pravoslavne crkve Nakon izlaska knjige srpski su mediji zamjerili da u njoj „nema Srba u Osijeku“, budući da se donjogradska pravoslavna crkva nije pojavila u kadru. Topić se prisjeća da je zbog toga morao na „razgovor“, no stvar je ubrzo izglađena.
Usputna kronika 1988. Iste je godine Grad ostao bez posljednjeg javnog zahoda, što je izazvalo negodovanje građana, dok je snimanje TV serije „Zaboravljeni“ priredilo neplanirani spektakl: eksplozija improviziranog kioska odjeknula je u 5 ujutro umjesto oko ponoći i razbila oko 80 prozora. Šteta je procijenjena na pet milijuna dinara, a gradski su čistači brzom akcijom sanirali posljedice.
Tri i pol desetljeća kasnije Topićeva monografija ostaje traženi kolekcionarski dragulj – tko je pronađe u antikvarijatu ili na osječkom Sajmu antikviteta, dobiva jedinstveni povratak u atmosferu grada na Dravi prije više od trideset godina.