Pandemijska ograničenja donijela su nebrojene izazove obiteljima, a jedan otac iz njujorškog kvarta Queens primijetio je da se njegov 12-godišnji sin posebno muči s nemogućnošću igranja i praćenja bejzbola. Umjesto beskrajnog gledanja YouTube videa i igranja na računalu, dječak je iznenada počeo provoditi sate na Google Mapsu, planirajući zamišljeno putovanje po 16 različitih manjeligških bejzbol-igrališta diljem sjeveroistočnih saveznih država. Premda roditelji nisu bili sigurni hoće li se taj ljetni obilazak ikada ostvariti, vidjeli su koliko dječaku znači imati barem djelomičnu kontrolu nad budućnošću.
Ispunjavanje bilježnice podacima – od telefonskih brojeva motela u okolici Pawtucketa do detalja o najzanimljivijim jelu na stadionu Fisher Catsa u New Hampshireu – postalo je njegov dnevni ritual. Čak i ako putovanje ostane samo zamišljeni plan, dječak je pronašao način da prebrodi anksioznost proizašlu iz mjeseci karantene. Uz Google Maps istraživao je stare tvornice, mostove i nekad bogate industrijske gradove, prateći nekadašnje prometne rute uz rijeke i željezničke pruge.
Zanimljivo je da takva potreba za mapama nije rijetkost. „I was a pretty anxious child, and I was reluctant to engage with the physical world in front of me”, prisjetio se freelance kartograf i znanstvenik za podatke Sasha Trubetskoy, ističući kako ga je crtanje i proučavanje zemljovida isprva privuklo zato što mu je pružalo privid beskonačnog izbora i sigurne udaljenosti. Daniel Huffman, kartograf s University of Wisconsin, objašnjava da ga mape oduševljavaju jer mu pomažu dublje razumjeti svakodnevno okruženje: „What I’m interested in is expanding my understanding of the Midwest. Like, I may know about what’s going on outside my front door, but what about a few doors down? How can maps help me get to know this place more deeply?”
Prema psihologinji Stephanie Carlson sa Sveučilišta Minnesota, djeca nakon devete godine često razvijaju složena unutarnja prostranstva koja stručnjaci nazivaju „parakozmom”. „Once they hit nine years old or so, kids will stop hanging out with imaginary friends. What becomes common instead is what we call a paracosm, which is an imaginary world.” Riječ je o zamišljenim svjetovima s detaljno razrađenim pravilima i odnosima. Iako se ova pojava češće povezuje s pričama i izmišljenim likovima, dječak iz Queensa pronašao je svoju verziju parakozma kroz planiranje ruta, istraživanje gradova i podatke s interneta.
Njegov otac kaže da, unatoč neizvjesnosti oko samog putovanja, uživa promatrati kako mu sin otkriva svijet, makar samo virtualno. Ta maštovita potraga za mapama i vanjskim prostorima pruža mu dojam kontrole nad budućnošću, što je osobito važno u vremenima kada je teško predvidjeti i sutrašnjicu. Dok se lockdown nastavlja, dječak na Google Mapsu i dalje istražuje razne gradove tražeći nove zanimljivosti – možda nikad nogom ne kroči na ta mjesta, ali je već stekao osjećaj da pripada nečemu većem od četvrti u kojoj ambulantne sirene još uvijek ne prestaju.
