O disocijativnom poremećaju identiteta (DID) javnost najčešće saznaje kroz filmove i serije – često izokrenute i senzacionalističke. Jedan od najpoznatijih primjera je hollywoodski triler „Split”, u kojem glavni lik Kevin nosi čak 24 različite uloge u vlastitoj glavi. Ipak, stvarnost je mnogo složenija, a prema procjenama stručnjaka DID pogađa oko 1,5 % svjetske populacije.
Što je DID? • Poremećaj pripada skupini disocijativnih stanja u kojima se javljaju dva ili više neovisnih identiteta. Svaki od njih ima specifičan način opažanja, razmišljanja i doživljavanja okoline. • Identiteti se naizmjence smjenjuju i preuzimaju kontrolu nad ponašanjem, a osoba se obično ne sjeća razdoblja dok je „drugi” bio dominantan. • Amnezija je ključni dijagnostički kriterij i znatno premašuje običnu zaboravnost.
Kako nastaje? • DID se najčešće razvija u djetinjstvu kao obrambeni mehanizam na dugotrajnu i intenzivnu traumu: fizičko ili emocionalno zlostavljanje, emocionalno zanemarivanje, narušenu privrženost ili sustavno kršenje granica. • Genetski, obiteljski, društveni i kulturni čimbenici zajedno oblikuju oblik i izražavanje poremećaja.
Simptomi i svakodnevica • Nestalno funkcioniranje – od visoko učinkovitih trenutaka do potpune nesposobnosti. • Jake glavobolje i različite tjelesne boli bez jasnog somatskog uzroka. • Praznine u pamćenju, iskrivljen osjećaj vremena, depersonalizacija (osjećaj promatrača vlastitog života) i derealizacija (poznato okruženje djeluje nestvarno).
Klinički primjeri prikazuju koliko nagli prelazak može biti uznemirujući. U jednom slučaju 55-godišnja pacijentica, u osnovi mirna i funkcionalna, doživljavala je nagle promjene ličnosti praćene snažnom tjeskobom, osobito pod stresom ili pod utjecajem supstancija. Pojedini identiteti reagirali bi impulzivnije kad bi se pacijentica našla nasamo s manje poznatom osobom.
Zašto su predrasude snažne? Filmski prikazi često stavljaju naglasak na nasilje i spektakularne preokrete, što ostavlja dojam da je svaka osoba s DID-om opasna za okolinu. Struka upozorava da većinu bolesnika ponajviše ugrožavaju vlastite unutarnje krize: samoozljeđivanje, zlouporaba supstancija i težak osjećaj nepovezanosti.
Dijagnostika i liječenje DID se dijagnosticira isključivo detaljnom kliničkom procjenom. Terapija zahtijeva dugotrajni psihoterapijski rad s ciljem integracije iskustava i smanjenja amnezije, a u težim slučajevima dodaju se i farmakološki pristupi za prateće simptome anksioznosti ili depresije.
Premda se o poremećaju još raspravlja u znanstvenim krugovima, konsenzus je jasan: riječ je o realnom i izuzetno složenom kliničkom stanju, a ne o filmskoj fikciji. Ključni su rana intervencija, razumijevanje i podrška okoline – elementi koji mogu pomoći da se fragmentirani identitet ponovno složi u cjelinu.