Na zapadnim tržištima bivši premijeri, ministri ili saborski zastupnici najčešće bez puno zadrške prelaze u konzultantske vode, otvaraju vlastite savjetničke tvrtke ili putuju svijetom kao dobro plaćeni govornici. Logika je jednostavna: politička mreža, iskustvo i prepoznatljivost pretvaraju se u čistu tržišnu vrijednost.
U Hrvatskoj, međutim, isti postupak redovito izaziva burne rasprave. Premda je popis domaćih političara koji su se uspješno snašli u poduzetništvu sve duži, javnost njihovo „prodavanje pameti” još uvijek promatra s određenom dozom podozrenja. Kritičari tvrde da se bivši moćnici koriste vezama i informacijama stečenima na funkciji; pristaše uzvraćaju da je riječ o legitimnom iskorištavanju vlastitog znanja.
Najpoznatiji slučaj jest Zoran Milanović. Nakon poraza na parlamentarnim izborima 2016. godine i povlačenja iz politike, bivši je premijer prihvatio poziv albanskog premijera Edija Rame i postao mu savjetnik. U europskom kontekstu takav je angažman gotovo pa uobičajen, no u Hrvatskoj je podignuo popriličnu buru. Mnogi su ga optužili da „trguje” premijerskim iskustvom, dok su drugi isticali da nema ništa sporno u tome da stručnost naplati na tržištu.
Kako se zna, Milanović se iz savjetničkog svijeta ubrzo vratio na veliku političku scenu te je danas predsjednik Republike. Time nije do kraja iskoristio tržišni potencijal, ali nije isključeno da će se nakon mandata u Pantovčaku opet okušati u privatnom sektoru – pogotovo zato što je u praksi Zapada upravo ta rotacija između javnog i privatnog sektora postala standard.
Sve dok hrvatsko društvo ne odluči hoće li politički kapital smatrati legitimnim ili sumnjivim izvorom zarade, bivši će dužnosnici hodati tankom linijom između društvenog prijekora i unosne karijere u savjetništvu.
