Kad posljednje dijete zaklopi kućna vrata i ode u novi životni ciklus, za brojne roditelje počinje neočekivano buran period. Fenomen poznat kao sindrom praznog gnijezda nije bolest, nego psihološka prilagodba na gubitak uloge koja je godinama određivala svakodnevicu.
Roditelji se često suoče s osjećajem praznine, tišine i čak besmisla jer je kućni ritam desetljećima bio vezan uz školske rasporede, treninge i neizbježna roditeljska dežurstva. Pritom ne gube samo fizičku prisutnost djece, već i identitet građen kroz neprestanu brigu.
Kultura igra veliku ulogu u intenzitetu doživljaja. U mediteranskim sredinama, gdje se njeguje snažna emocionalna povezanost unutar obitelji, odvajanje se doživljava bolnije. Hrvatska pritom ima specifičnost: mladi roditeljski dom napuštaju prosječno u ranim tridesetima, posljednji u Europskoj uniji. Što je suživot dulji, to je kasniji prelazak u novu fazu intenzivniji.
Suprotno starim vjerovanjima, sindrom pogađa i očeve. Razlike se uglavnom svode na izražavanje emocija: majke češće traže podršku i otvoreno govore o usamljenosti, dok se očevi nerijetko povlače u posao ili hobije. Jače reakcije bilježe i roditelji s nižim obrazovanjem, kod kojih je roditeljska uloga bila glavni izvor smisla.
Stručnjaci naglašavaju da se početni osjećaj gubitka s vremenom može pretvoriti u priliku. Slobodno vrijeme otvara prostor za obnovu partnerstva, nove interese, putovanja ili učenje – aktivnosti koje su godinama stajale na čekanju. Odnos s djecom također ne nestaje, već prelazi u fazu povjerenja i podrške na daljinu.
Sindrom praznog gnijezda zato nije kraj, nego tranzicija. Oni roditelji koji uspiju prihvatiti promjenu i usmjeriti energiju na sebe otkrivaju da praznina može postati početak – prilika za novo oblikovanje vlastitog identiteta i ritma života.