Legendarni atletički trener Joško Vlašić na zagrebačkoj konferenciji Sport Innovest 2025 sudjelovao je na iščekivanom panelu „Otac i/ili trener?” i pritom otvoreno govorio o izazovima odgoja i treniranja vlastite djece, posebno kćeri Blanke Vlašić.
„Bio sam triput u ulozi oca i trenera, svi imaju svoje priče i svoj put. Sve su to bili sretni završetci”, započeo je Vlašić, podsjetivši da su sva četvero djece u obitelji pokazivala natprosječnu motoričnost pa se prirodno nametnula njegova trenerska uloga. Prisjetio se i skromnih početaka: „Nas šestero živjeli smo u stanu od 70 kvadrata.”
Težak balans rada i roditeljstva
Vlašić je opisao kako je, paralelno s radom u klubu, dnevno vodio i do osam treninga: „Znalo mi se dogoditi da zaspem na semaforu kad bih išao doma ručati.” Naglasio je da je roditeljska odgovornost znatno dugotrajnija od trenerske: „Biti trener znači pratiti nekoga godinu, dvije, a vi svoje dijete imate godinama; sve greške koje napravite pratit će vas cijeli život.”
Pismo koje je uplašilo svjetsku prvakinju
Najemotivniji trenutak uslijedio je kada je otac govorio o vlastitim propustima. „Kad je Blanka drugi put postala svjetska prvakinja, napisao sam pismo o momcima i curama na zidiću, koji s pivskom bocom besposličare i gube vrijeme… Ona se uplašila. I pitao sam se zašto to radim.” Prisjetio se i 70 000 eura vrijednog mitinga u Moskvi na koji Blanka nije željela otići jer je „čujem sa strane da se zaljubila”. „Jednom sam pretjerao i brutalno se kajem zbog toga”, priznao je.
Blankina zahvala ocu
Na kraju panela Blanka se pridružila razgovoru i kratko poručila: „Tata, ja se toga ne sjećam, ha-ha, ali dosta stvari ti ne znaš ha-ha-ha-ha… Ja sam uvjerena da, da nisam imala tatu za trenera, ne bih sve ovo postigla.”
Prema njezinim riječima, upravo je očev trud i odricanje bilo presudno za brojne svjetske uspjehe, dok danas, u ulozi djeda, kako je istaknula, „živi najbolje dane” u svojem malom sportskom carstvu.
Iskrena ispovijed Joška Vlašića razotkrila je nevidljivu stranu sportskih medalja: stalnu borbu između očinske brige, profesionalnih ambicija i neumoljive realnosti svakodnevice.