Hrvatski političar Tomislav Jonjić upozorio je, povodom 12. obljetnice smrti Zvonka Bušića, da se hrvatsko društvo olako odriče ljudi koji su se žrtvovali za državnu samostalnost.
„Prije dvanaest godina otišao je Zvonko Bušić, hrvatski idealist i borac za samostalnu Hrvatsku, nakon što je više od tri desetljeća robijao zbog hrvatske neslobode i ljudske nesreće koju nije ni želio niti planirao”, napisao je Jonjić na Facebooku, podsjetivši na svoj raniji esej o Bušiću.
Prema njegovim riječima, mnogi koji su za Hrvatsku „žrtvovali svoju mladost, zdravlje i život” danas nailaze na podsmijeh i prešućivanje. „Jao narodu koji zaboravlja svoje heroje i velikane, jao narodu od kojega odustaju oni što su za nj bili spremni dati sve što su imali”, dodao je.
Bušićev put od idealizma do tragedije
• 1946. – Rođen u Gorici kraj Gruda u Hercegovini. • 1970. – Zajedno sa suprugom Julienne Eden Schultz u Zagrebu baca letke protiv jugoslavenskog režima; oboje uhićeni i ubrzo pušteni. • 1976. – U Sjedinjenim Državama s grupom suradnika otima putnički zrakoplov, tražeći da se letci o hrvatskom pravu na neovisnost izbacuju iznad Londona i Pariza. • Tijekom akcije postavlja eksplozivnu napravu u njujorškom metrou; eksplozija naknadno ubija policajca, što će biti presudno za presudu. • 1979. – Osuđen na doživotni zatvor u SAD-u; iza rešetaka provodi 32 godine. • 2008. – Pušten na uvjetnu slobodu i deportiran u Hrvatsku. • 1. rujna 2013. – Oduzima si život u Rovanjskoj pokraj Zadra.
Bušić, poznat pod nadimkom Taik, bio je jedan od najsimboličnijih, ali i najkontroverznijih aktera borbe za hrvatsku neovisnost. Dok ga jedni smatraju herojem i idealistom, drugi ga pamte po otmici zrakoplova i pogibiji američkog policajca.
Jonjić naglašava da je dilema oko Bušićeva nasljeđa dio šireg problema odnosa države prema vlastitim braniteljima. U svom sedam stranica dugom tekstu, objavljenom neposredno nakon Bušićeve smrti, opisao ga je kao čovjeka koji je „izabrao Hrvatsku u vrijeme kad je to značilo samo bič, progone i vješala”.
Zaključio je da se društvo mora sjećati i raspravljati o tim teškim epizodama kako bi se izbjeglo ponavljanje povijesnog zaborava: „Onima koji su bili spremni dati sve, Hrvatska ne smije uzvratiti šutnjom.”