Rim ovih dana premijerno prikazuje arhivski dokumentarac „Living Without a Script”, intiman portret redatelja Roberta Rossellinija koji je obilježio poslijeratni talijanski neorealizam – i čiji je privatni život desetljećima izazivao jednaku pozornost kao i njegovi filmovi.
U filmsku legendu Rossellini je ušao naslovima poput „Rim, otvoreni grad”, no 1950-ih je javnost više zanimao njegov odnos s holivudskom zvijezdom Ingrid Bergman. Oboje su tada bili u brakovima, a veza započeta na snimanju „Strombolija” pretvorila se u međunarodni skandal. Bergman je bila prozivana čak i u američkom Senatu, dok je senator Edwin Johnson glumicu nazvao „opasnim utjecajem na američku moralnost”.
„Kada su se moji roditelji zaljubili, bili su u brakovima s drugima, i nastala je golema halabuka”, prisjeća se njihova kći Isabella Rossellini. Glumica i danas osjeća posljedice tog razdoblja: majci je godinama bio zabranjen ulazak u SAD, a njezin otac suočio se s padom kritičkog ugleda.
Dokumentarac prikazuje Rossellinija kao čovjeka nemirne znatiželje. Vidimo ga kako juri Ferrarijem, proučava biologiju i fiziku, istražuje televiziju – medij koji je većina njegovih suvremenika prezirala. Za knjigu o etologiji „Prsten kralja Salomona” koju joj je darovao, Isabella kaže da joj je promijenila život: „Rekla sam mu da ću se time baviti kad odrastem. Znao je da je to moja strast.”
Film otkriva i kako je redatelj 1956. otišao u Indiju, odakle je kćerima pisao: „Upoznah gospodina zvanog Dalaj-lama… postadoh prijatelj s Nehruom, letjeli smo njegovim avionom iznad šuma gdje žive divlji slonovi i tigrovi.” Putovanje je završilo izgonu – indijski premijer zamolio ga je da napusti zemlju nakon što je Rossellini započeo vezu sa scenaristicom Sonali Dasguptom.
Usprkos burnom privatnom životu, Isabella opovrgava tvrdnje da je otac bio odsutan. Ljetovali bi svi zajedno na Amalfijskoj obali; djeca različitih brakova osjećala su se kao jedno. „Nikad nisam radila razliku između polubraće i sestara”, kaže.
Filmski uspjesi vratili su se tek nakon što je Bergman 1957. osvojila Oscara za „Anastasiju”, čime se i sama rehabilitirala u Hollywoodu. Rossellini je, prema kćerinim riječima, bio povrijeđen: taj je trijumf za njega značio i majčino postupno udaljavanje.
Isabellino vlastito otkrivanje očeve umjetnosti dogodilo se potajno. Sa 16 godina otišla je na retrospektivu u Rimu i tek mu kasnije priznala: „Sjećam se da mu se lice jednostavno raspalo, oči su mu se napunile suzama.”
Rossellini je preminuo 1977., tjedan dana nakon što je predsjedao žirijem Filmskog festivala u Cannesu. Ingrid Bergman tada je rekla: „Tata nas je napustio brzo, baš onako kako je i vozio svoj Ferrari.”
Četiri i pol desetljeća poslije, Isabella Rossellini opet privlači pažnju – ove godine nominirana je za Oscara za ulogu u filmu „Conclave”, priprema se za snimanje biografije Wallis Simpson, a na svojoj farmi u američkom Long Islandu trenira pse vodiče i snima kratke filmove o životinjama. Prisjećajući se očeva savjeta, zaključuje: „Govorio mi je: ‘Ako slijediš vlastitu znatiželju, uvijek ćeš pronaći radost.’ To je najbolji savjet koji sam ikad dobila.”