Iran se našao usamljen pred američko-izraelskom vojnom silom. Unatoč godinama političkog savezništva, Rusija i Kina zasad su ponudile tek diplomatske prigovore, dok se Teheran upušta u najšire raketne i dronske napade koje je ikad proveo.
Rakete su dosegnule Cipar, Azerbajdžan, Tursku i zaljevske zemlje, gađajući naftna postrojenja, rafinerije i američke baze. Hormuški tjesnac – uska arterija kroz koju u miru prolazi oko 20 % svjetske nafte – gotovo je opustio, a globalna tržišta energenata bilježe panične skokove cijena. Velike ekonomije uvode hitne mjere kako bi ublažile poremećaje u opskrbi sirovom naftom i plinom.
Zagrebački analitičari ističu da je rusko i kinesko ne-miješanje rezultat hladne kalkulacije. Moskva istodobno vodi iscrpljujući rat u Ukrajini i ne želi otvoreni sudar sa Sjedinjenim Državama. Ruska stručnjakinja za sigurnost Anna Borščevskaja upozorava: „Bilo bi naivno da Rusija uđe u izravan vojni sukob sa Sjedinjenim Državama.” Dodaje da je glavni prioritet Kremlja „i dalje Ukrajina”. Visoki izvor iz ruskih struktura naglašava kako „eskalacija u Iranu i u Zaljevu već odvlači pozornost s rata u Ukrajini”.
Za Kinu, koja uvozi goleme količine energije iz Perzijskog zaljeva, izravna intervencija nosila bi goleme troškove i nepredvidive rizike. Peking je godinama gradio odnose s Iranom, ali jednako brižno njeguje trgovinske veze sa sunitskim državama zaljeva te zato izbjegava sigurnosne obveze izvan Azije. Henry Tugendhat iz washingtonskog instituta podsjeća: „Njima je stalo do Tajvana, Južnog kineskog mora i percipiranih prijetnji od strane SAD-a i Japana.”
Promatrači napominju da trenutni sukob Pekingu čak donosi određene koristi. Dok američke snage gomilaju brodove i projektile oko Bliskog istoka, Kina iz prikrajka proučava njihove sposobnosti – dragocjena saznanja uoči mogućeg budućeg scenarija oko Tajvana. Istodobno, gotovo polovica kineskog uvoza nafte prolazi Hormuškim tjesnacem, no Peking ima strateške rezerve, a značajne količine iranske nafte već su pohranjene u tankerima ili magazinima.
I Moskva i Peking sada pokušavaju preuzeti ulogu posrednika. Kineski ministar vanjskih poslova Wang Yi telefonski je razgovarao s europskim i arapskim kolegama, pozivajući na dijalog, dok je Vladimir Putin kontaktirao čelnike zaljevskih država i iranske dužnosnike.
Unatoč toj diplomatskoj aktivnosti, Teheran trenutačno nema na koga osloniti svoje protuzračne sustave ni tko bi mu pomogao nadoknaditi ratne gubitke. Paradoks je očit: Iran je za Rusiju i Kinu strateški vrijedna poluga protiv Zapada, no očito nedovoljno vrijedna da bi za nju riskirale otvoreni rat. U međuvremenu, svaki novi dron ili projektil koji poleti iz Irana pojačava pritisak na globalno gospodarstvo – i podsjeća da bi sljedeća eksplozija mogla zadrhtati daleko izvan granica Bliskog istoka.