Kad je imala samo 13 godina, obitelj je djevojčicu iz Iraka prisilila da se uda za 29-godišnjaka. Otpor je ugušen brutalnim prijetnjama: otac joj je opisivao kako će je baciti u bunar, a majka ju je upozorila da će je udaviti u snu ako odbije mladoženju.
U noći prije upoznavanja muža čupali su joj kosu i prijetili izbacivanjem iz škole. „Svaki pokušaj odbijanja značio bi moju smrt”, prisjeća se danas žena čiji je identitet, zbog sigurnosti, promijenjen.
Prisilni brak nije okončao nasilje. Iako je suprug u javnosti pokazivao nježnost, djevojčica je bila izložena emocionalnoj manipulaciji i pritisku da pristane na intimnost za koju nije bila spremna. Zbog sukoba dviju obitelji brak je prekinut nakon tri i pol godine, a tada je – kaže – prvi put osjetila olakšanje.
Godinama je vrtjela pitanja: je li to bila ljubav ili zlostavljanje, krivnja ili trauma? Tek u terapiji je prihvatila da je bila žrtva sustavnog nasilja – od obitelji, muža i društva koje tolerira ili čak potiče dječje brakove.
U Iraku se trenutačno vodi rasprava o novom zakonu koji formalno dopušta sklapanje braka djevojčicama već od devete godine života. Žrtva upozorava da bi takav propis „ozakonio nasilje i trajno oduzeo izbor tisućama djevojčica”.
Aktivistice i dio stručne javnosti upozoravaju da bi ozakonjenje dječjih brakova dodatno učvrstilo kontrolu nad tijelima žena i djevojčica te njihovim pravom na obrazovanje i djetinjstvo. „Umjesto sigurnosti i rasta, djetinjstvo se pretvara u bračni ugovor”, poručuje žena koja je sve preživjela i danas se smatra – preživjelom, a ne sukrivcem.
Njezina ispovijest podsjeća da se iza statistika kriju konkretne sudbine i da dječji brakovi nisu „kultura” nego oblik nasilja koji ostavlja duboke psihološke, fizičke i društvene posljedice.