U Hollywoodu se i dalje lome koplja oko relativno novog zanimanja – intimacy koordinatora, stručnjaka koji koreografiraju intimne i seksualne scene te brinu o sigurnosti glumaca i ekipe. Dok ih jedni vide kao logičan plod pokreta #MeToo, drugi ih ismijavaju ili smatraju suvišnima.
Glumice Michelle Williams i Emma Stone javno su ih hvalile, ali zvijezde poput Gwyneth Paltrow tražile su da se „malo povuku”, a Mikey Madison ih uopće nije željela na setu svog filma. Takvi istupi, upozorava bivša čelnica Channel 4 Caroline Hollick, hrane narativ da su intimacy koordinatori tek „seks policija” koja sputava kreativnost.
„We’re a hot button topic”, priznaje Adelaide Waldrop, koordinatorica s iskustvom na naslovima poput „Bridget Jones: Mad About the Boy” i „Mickey 17”. Kada na zabavama otkrije čime se bavi, kaže, slijede dosjetke o erekcijama i „što bi ona mogla učiniti kod kuće”. Ipak, posao je mnogo složeniji.
• analiza scenarija i razgovori s glumcima o granicama i mogućim traumama; • izrada detaljnog plana koreografije svake intimne scene; • procjena rizika i organizacija zatvorenog seta; • osiguravanje zaštitnih odjevnih predmeta i barijera.
„Nismo psihoterapeuti, ali stvaramo prostor transparentnosti i stalnog, informiranog pristanka”, naglašava Waldrop. Time se, dodaje, rasterećuju članice ekipe koje su prije #MeToo nerijetko prisilno glumile „ramo za plakanje” kolegicama tijekom osjetljivih snimanja.
Intimacy koordinatori danas su sindikalno organizirani (Sag-Aftra u SAD-u, Bectu u Ujedinjenom Kraljevstvu), a za upis u registre traže se opsežna edukacija i najmanje pet plaćenih projekata. Ipak, potražnja je, kaže Waldrop, „brzo prerasla mogućnosti kvalitetne obuke”, pa profesija još definira standarde.
Za Robbieja Taylor-Hunta, specijaliziranog za queer sadržaj („Heartstopper”, „Pillion”), ključ je rano uključenje kako bi se izbjegle stereotipne zamke. „Sve je išlo glatko jer su svi ozbiljno shvatili proces”, opisuje svoje iskustvo.
Potrebu za stručnjacima pojačavaju i sramotni primjeri iz povijesti filma: od stvarnog seksa pred kamerama do scena u kojima su glumice, poput Marije Schneider u „Posljednjem tangu u Parizu”, naknadno opisivale osjećaj zlostavljanja.
„I’m basically the beginning of a joke”, ironično primjećuje trans koordinator Tommy Ross-Williams, svjestan da i sam njegov identitet nekima služi za podbadanje. Smatra da se otpor zapravo svodi na strah od otvorenog govora o tijelu i seksualnosti: „Ako želite manje nijansirane intimne scene, slobodno nas ukinite, ali otkako postojimo priče su hrabrije i složenije.”
Unatoč javnoj znatiželji, profesionalci priželjkuju da prestanu biti naslovnica. „I know I’ve done a good job on a set when nobody notices me at all”, zaključuje Waldrop. „Tada je sve pripremljeno, svi znaju što rade, a ja se samo maknem i pustim da scena zaživi.”