Na Veliki četvrtak točno u 22 sata otok Hvar utihne. Iz župskih crkava u Jelsi, Pitvama, Vrisniku, Svirčima, Vrbanju i Vrboskoj istodobno kreću šest povorki predvođenih križonošama – muškarcima koji, kao zavjet ili znak zahvale, na ramenima nose drvene križeve teške i do 18 kg.
Tijekom cijele noći hodočasnici prelaze oko 25 km, zaustavljajući se pred crkvama i kapelicama dok zborovi pjevaju „Gospin plač”, drevnu pučku tužaljku. Kad u ranim jutarnjim satima ponovno stignu pred svoje matične crkve, vjernici su prohodali puni krug, a svaka je skupina ostala u tišini vlastitog meditativnog raspoloženja – procesije se nigdje ne susreću.
Više od 500 godina ista se scena ponavlja, stvarajući jedan od najprepoznatljivijih vjersko-kulturnih običaja Mediterana. Upravo je zato UNESCO 2009. upisao Za Križen na popis nematerijalne svjetske baštine.
Obred nije ograničen samo na šest središnjih župa. Slične se jutarnje procesije na Veliki petak održavaju i u Poljicima, Zastražišću, Gdinju, Bogomolju, Sućurju, Svetoj Nedjelji i Dolu, podsjeća dugogodišnji kroničar hvarskih običaja Franislav Godinović.
Za stanovnike otoka, međutim, sve je ostalo jednako važno kao i prije pola tisućljeća: zajedništvo, šutnja i ustrajnost na stazi koja spaja vjeru i identitet Hvara.