Antonia Ćosić, 33-godišnja psihologinja i jedno od najprepoznatljivijih lica Hrvatske radiotelevizije, vratila se prvoj ljubavi – pričama za djecu – objavivši slikovnicu „Krakograd” u izdanju Mozaik knjige.
Voditeljica je ideju za knjigu dobila prije tri godine, u razdoblju osobne krize. „Odlučila sam svoju situaciju prebaciti u imaginarni svijet, u jednu cjelovitu metaforu i tako je nastao ‘Krakograd’”, otkriva Ćosić. Glavna junakinja Barica najmanja je hobotnica Jadrana — tiha, pomalo povučena i s blagim mucanjem. Nasuprot nje stoji Rakuno, sitni, samouvjereni račić koji u svemu želi biti prvi. Neočekivano partnerstvo dvaju malih morskih bića, kaže autorica, simbolizira osobu koja joj je u stvarnom životu pomogla „ponovno pronaći glas”.
Priča je zamišljena kao terapijski alat: može pomoći djeci koja mucaju, osjećaju tjeskobu ili se povlače iz društva, ali i svima koji jednostavno uživaju u toploj priči popraćenoj ilustracijama Vibora Juhasa.
Iskustvo volontiranja kao temelj inspiracije
Prije televizijske karijere Ćosić je od 2013. do 2018. volontirala u Klaićevoj bolnici, na onkološkom i hematološkom odjelu, gdje je svakog utorka čitala priče malim pacijentima. U isto vrijeme surađivala je s HrabriM telefonom i udrugom Puž, a tijekom tih pet godina nastalo je desetak originalnih priča.
„Kad sjediš tamo i slušaš dijete kojemu prijeti mogućnost da izgubi sve, ali nalazi snagu da tješi roditelja, shvatiš koliko su oni zapravo hrabri”, prisjeća se voditeljica. Jedna od najupečatljivijih uspomena vezana je uz dječaka koji se zbog agresivne terapije gotovo neprepoznatljivo promijenio u samo dva tjedna. „Morala sam se pribrati i pokazati mu da se nije toliko promijenio, da mu to ne bi bio dodatni teret.”
Nakon prelaska u medije morala je prekinuti volonterski rad jer ne može uskladiti nepredvidive termine snimanja s potrebnom rutinom. Ipak, priznaje da i dalje traži način kako se vratiti „strukturi i osjećaju smisla” koji joj je volontiranje donosilo.
Povratak terapeutskoj priči
Uz „Krakograd” Ćosić se ponovno aktivno uključuje u terapijsko čitanje, nadajući se da će knjiga pomoći djeci i roditeljima jednako kao što je pomogla njoj. Prvi primjerak već je kupio njezin dečko, a sama autorica priznaje da je htjela osobno preuzeti knjige u tiskari — no morali su je, kroz smijeh kaže, „zaustaviti”.
Premda je nastavak volonterskog angažmana trenutačno na čekanju, Antonia Ćosić poručuje da su priče moćan alat: „Jedna situacija može biti temelj, a terapijska priča pomoći mnogima.”