Medicinska sestra iz hospicija u američkoj regiji New England otvorila je javnu internetsku raspravu o onome što se događa u posljednjim danima i satima života, odgovarajući na stotine znatiželjnih pitanja.
Sestra – koja najčešće radi noćne smjene na poziv – ističe da joj je „čast pomoći nekome da mirno ode kamo god da idemo”. Kaže kako ju je iskustvo naučilo da smrt može biti „lijep dio života, jednako prirodan kao i rođenje”, osobito kada se pacijentima pristupi s pažnjom i suosjećanjem.
Halucinacije ili nešto više? Prema njezinim riječima, velik broj pacijenata neposredno prije smrti govori da vidi preminule članove obitelji ili kućne ljubimce. Često, dodaje, posežu rukama prema tim prividima koji im – ma što oni bili – donose vidljivo olakšanje i spokoj. U medicinskoj terminologiji takva se iskustva klasificiraju kao halucinacije, ali sama sestra priznaje da „ono što se događa nakon smrti možda nadilazi mogućnosti našeg shvaćanja”.
Strah od smrti – sve manji Neprekidan rad s umirućima, kaže, promijenio joj je osobni odnos prema vlastitom kraju: „Puno se manje bojim. Svakim danom mi je ta pomisao sve ugodnija.” Istodobno, emocionalni teret posla ostaje snažan: postoje pacijenti koje, priznaje, „nikada, ali baš nikada” neće zaboraviti, a suze su i dalje česte.
Iako je smrt za većinu ljudi tema koju izbjegavaju, iskustvo hospicijske sestre sugerira da upravo otvoren razgovor i prisutnost mogu pretvoriti posljednje trenutke u vrijeme mira, a ponekad i neobjašnjive nade.