Redatelj Osgood „Oz” Perkins, kojeg se donedavno slavilo kao novog majstora suvremenog straha, u samo je dvije godine izbacio trilogiju filmova – „Sakupljač duša”, „Majmun” i sada „Čuvar” (eng. „Keeper”). Brzina kojom radi uspoređuje se s radnim tempom Yorgosa Lanthimosa, no najnoviji naslov otkriva i moguće posljedice tolikog ubrzanja: vidljiv pad kreativne kondicije.
U središtu radnje „Čuvara” je umjetnica Liz, glumi je Tatiana Maslany, koja s dečkom, liječnikom Malcolmom (Rossif Sutherland), odlazi u njegovu šumsku kolibu proslaviti godišnjicu veze. Klasični horor-motiv „koliba u šumi” Perkins otvara nemirnim flashbackom: niz izmjenjujućih kadrova okrvavljenih žena i njihovih vriskova naznačuje tajnu koja se nadvila nad parom.
Neugoda kreće brzo. Kuća nema zavjese, sablasni škripavi zvukovi dopiru iz svih kutova, a na vrata upada Malcolmov osebujni rođak Darren (Birkett Turton) s „savršenom barbikom” koja „ne zna engleski” (Eden Weiss). „Ova vrijedi zlata”, dobaci Darren čim ugleda Liz, poentirajući riječima koje daju filmu izvorni naslov.
Dok gledatelj još traži tlo pod nogama, Liz kuša čokoladnu tortu koju je ostavila kućepaziteljica i ne krije gađenje – „tastes like shit”, ranije najavljen užasan okus postaje okidač za niz halucinacija. U snenim vizijama netko joj prislanja pištolj na glavu, po kući lutaju figure s vrećama na licu, a s usamljenim potokom u šumi stapaju se magloviti kadrovi njezine vlastite svijesti.
Nažalost, atmosfera se ubrzo pretvara u krug ponavljanja. Jezivi prizori, uključujući dojmljivu sivu prikazu izdužene glave, pojavljuju se sporadično, a centralna misterija koja je obećavala ostaje razvodnjena u objašnjavajućem monologu pred sam kraj. Završnica, umjesto da bude „šlag na torti”, djeluje kao da je taj sloj pao na dno – simbolično nalik torti užasnog okusa kojom je film započeo.
Usporedbe s Lanthimosovim prosječnim „Kinds of Kindness” nameću se same, ali još je izraženija sličnost s Alex Garlandovim „Muškarcima” („Men”) i nedavno hvaljenim „Zajedno”. Maslanyjeva energija dodatno podsjeća na Jessie Buckley iz Garlandova filma, čineći sve paralele još očitijima.
Rezultat je horor koji povremeno bljesne Perkinsovom prepoznatljivom estetikom, no u konačnici ne uspijeva izbjeći zamku vlastite brzopletosti. „Čuvar” time služi kao upozorenje da ni najproduktivniji redatelji nisu imuni na kreativni umor kada se raspored snimanja stisne do krajnjih granica.