Poznati radijski voditelj i glazbenik Mario Mihaljević na Facebooku je objavio pjesmu „Umorio sam se praštajući” u kojoj je otvoreno progovorio o traumama kroz koje je njegova obitelj prolazila nakon Drugoga svjetskog rata.
U emotivnim stihovima Mihaljević se prisjetio da su mu 1947. godine objesili baku i da joj „ni groba ne zna”, da je njegov otac sa svega 16 godina izbačen iz peterosobnog stana kako bi u njega uselio partizan te da je odrastao slušajući roditelje „kako brinu i plaču” dok su skrivali razloge da ga poštede.
„Ja sam samo mali pjesnik koji voli maštati, a to često nisam stigao jer sam morao ispaštati. Ni kriv ni dužan… Oprostio sam”, napisao je, dodajući da je oprost dao i „špijunima, KOS-ovcima i udbašima” koji su mu zagorčavali život, kao i onima koji su ga početkom devedesetih zbog nastupa na istoj pozornici s prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom prozivali „ustašom”.
Objava se ubrzo proširila društvenim mrežama i izazvala niz reakcija. Među onima koji su se oglasili bio je i bivši ministar obrane Dr. Andrija Hebrang, koji je poručio: „Trebaju nam lustracije za dvije generacije”.
Mihaljevićeva ispovijest otvara staru, ali još uvijek bolnu temu suočavanja hrvatskoga društva s poslijeratnim progonom političkih neistomišljenika. Dok on svoje progonitelje imenom ne navodi jer im, kako piše, „oprostio je”, Hebrangova izjava sugerira da samo institucionalno raščišćavanje može zatvoriti to poglavlje povijesti.
Reakcije ispod pjesme kreću se od suosjećanja i podrške do poziva na širu društvenu raspravu o lustraciji i pravdi za žrtve komunističkih represija. Uz sve podjele, Mihaljevićeve riječi o opraštanju podsjećaju da osobni teret prošlosti i dalje snažno oblikuje javni prostor, ali ga istodobno mogu nadvladati individualne geste pomirenja.
