U jedanaestoj epizodi prve sezone Netflixove serije „Fauda“ dvojica visokih dužnosnika Hamasa raspravljaju o dramatičnom terorističkom scenariju – sarinskom napadu na sinagogu koji bi, prema njihovoj računici, potaknuo lančanu reakciju Izraela, islamskih država i Sjedinjenih Država te označio „početak kraja cionizma“. U fikciji se takav napad ne odvije, a sarin se – srećom – ne pojavljuje ni u stvarnosti.
No 7. listopada 2023. Hamas je ipak proveo masovni upad u južni Izrael. Ubijeno je više od 1 200 ljudi, među njima i sudionici glazbenog festivala, što je najkrvaviji napad na izraelski teritorij u suvremenoj povijesti države. Izraelska vojska odgovorila je žestokim zračnim i kopnenim akcijama po Gazi, a eskalacija je u mjesecima nakon toga zahvatila cijelu regiju.
Tragedija je istodobno ponovno stavila u fokus pitanje priznanja palestinske države unutar Europske unije. U Zagrebu se ovih dana vode rasprave treba li i kada priznati Palestinu te je li uopće moguće zamisliti „Palestinu bez Hamasa“.
U Europskom parlamentu o toj temi govore i hrvatski zastupnici. Tonino Picula (SDP) i Tomislav Sokol (HDZ) sugovornici su u raspravi koja se kreće između zahtjeva za brzim priznanjem – uz naglasak na dvodržavnom rješenju – i opreza zbog, kako mnogi ističu, nužnog „demilitariziranja“ i „deradikalizacije“ Hamasa kao preduvjeta bilo kakvog napretka. Iako se stavovi razlikuju, zajednička je ocjena da 7. listopada označava prijelomnu točku nakon koje više ništa neće biti isto ni za Izrael ni za Palestince.
U međuvremenu, humanitarna kriza u Gazi dosegnula je dramatične razmjere. Statistike međunarodnih organizacija govore o tisućama poginulih civila i stotinama tisuća raseljenih. Europa pritom nastoji balansirati između potpore izraelskom pravu na obranu i poziva da se izbjegnu daljnje civilne žrtve.
Pitanje ostaje otvoreno: može li međunarodna zajednica – i prije svega EU – potaknuti održivo rješenje koje bi Palestini osiguralo državni status, ali bez utjecaja organizacije koju Bruxelles smatra terorističkom? Hrvatski se europarlamentarci slažu u jednome: bez jasnoga plana i jedinstvenog europskog stava, svako brzo priznanje riskiralo bi ostati tek simboličan čin bez konkretnih posljedica na terenu.