Statistika o kojoj piše kolumnist Ante Tomić otkriva mučnu sliku domaćinstava u Hrvatskoj: prosječna osoba ostaje s roditeljima do 33. godine, a muškarci čak i dulje – oko 35. Na jedva nekoliko desetaka kvadrata ponekad se tiskaju tri generacije, u stanovima koje je davno otkupio još djed, tada skladištar u nekadašnjem društvenom poduzeću.
U takvom skučenom suživotu napetosti su neizbježne. Tomić evocira noćne scene u kojima odrasli „mladići” pri odlasku na zahod bude ukućane: čuju se vodokotlići, lupanje kuhinjskih ormarića, vježbanje sklekova ili pak gledanje eksplicitnih sadržaja na internetu, uz majčino tihu molbu: „Željko, dušo, stavi slušalice!”
Materijalna nemoć, tvrdi autor, potiče dio tih ogorčenih luzera da smisao traže u ekstremnom nacionalizmu i poviku „Za dom spremni”. Promatranjem golemih dizalica i novih stambenih zgrada koje si ne mogu priuštiti, frustracija dodatno raste: i najudaljeniji, loše povezani kvartovi postaju financijski nedostižni.
S Tomićevih nekoliko odlomaka izbija zaključak da se ekonomska bezperspektivnost, stanogradnja namijenjena imućnijima i dugotrajno ostajanje u roditeljskom gnijezdu pretvaraju u plodno tlo za radikalne parole i nasilni identitet. Vlastiti dom – fizički i metaforički – čini se sve dalji, pa nezadovoljstvo nalazi oduška u ideologiji koja nudi brzi osjećaj pripadnosti, ali ne i stvarno rješenje.
