RIJEKA – Aula Ivana Pavla II. na Trsatu sinoć je bila ispunjena pjesmom i sjećanjima: Frane Bilić, glazbenik i autor najpoznatijeg dalmatinskog evergreena „Da te mogu pismom zvati”, premijerno je predstavio svoju prvu zbirku poezije nazvanu upravo po toj skladbi.
Bilić, rodom iz Pakova Sela pokraj Drniša, bitan je dio mladosti proveo u Rijeci – 1980-ih je na riječkom Pravnom fakultetu studirao, vodio antikvarijat Matice hrvatske i surađivao s omladinskim listom Val. „Te osamdesete u Rijeci mene su formirale”, naglasio je autor pred okupljenima.
Zbirka donosi stihove nastajale tijekom posljednjih četrdeset godina, a podijeljena je u četiri cjeline: „Da te mogu pismom zvati” s uglazbljenim tekstovima, „I druge pjesme”, „Razglednice iz Zagore” te „Dragi zapisi”.
„Djeca su htjela da tata nešto napravi da uobliči svoj rad pa smo napravili zbirku nazvanu po znamenitoj ‘Da te mogu pismom zvati’”, objasnio je pjesnik, dodajući da je oduvijek pisao i angažirane stihove koji propituju utjecaj politike i društva na čovjekovu volju.
Program je vodila njegova kći Cvita Bilić, dok je sin Jakov Bilić, glumac šibenskog HNK-a, interpretirao izbor pjesama. Glazbenu notu večeri pojačali su Klapa Žirje, društvo Promina iz Oklaja, Emil Miletić i gostujuća klapa iz Trsta, podsjetivši publiku na poznate uspješnice „Ostala si ista”, „Dalmatinske oči plave” i „Nokturno na škoju”.
U ime riječkog ogranka Matice hrvatske govorio je Mladen Urem: „Kad je napravio ovako značajnu zbirku pjesama, koja je vrlo nadahnuto napisana, naravno da je došao u Rijeku i mi smo zbog toga jako sretni.” Prisutna je bila i Jadranka Čubrić iz Hrvatske glazbene unije, koja je zbirku opisala kao potvrdu Bilićeve iznimne nadarenosti poznate „tisućama slušatelja koji su njegovu poeziju prepoznali kroz glazbu”.
Na kraju večeri autor je najavio novu knjigu: „Napravit ću novu zbirku pjesama koja će se zvati Kolovez… napravio sam već 70 posto, nadam se da ću iduće godine uspjeti objaviti i tu knjigu.” Publika ga je ispratila dugotrajnim pljeskom, a Trsat još jednom podsjetio zašto Bilićeve pjesme desetljećima ostaju dio dalmatinskog i riječkog kulturološkog zajedničkog refrena.