Američka spisateljica i karizmatična govornica Fran Lebowitz (75) još je jednom dokazala da nema dlake na jeziku. U opuštenom razgovoru dotaknula se svega – od puhalica za lišće do vlastite mržnje prema planinarenju.
Lebowitz smatra da su puhalice za lišće „užasan, užasan izum” koji „stvara neopisivu buku, a deset minuta poslije vjetar vrati lišće na isto mjesto”. Umjesto toga, s nostalgijom se sjeća mirnog grabljanja iz djetinjstva u New Yorku, gradu koji „nema problema s lišćem, ali ima sve druge moguće probleme”.
O planinarenju nema ni trunku razumijevanja: „Hiking is the most stupid thing I could ever imagine”, kaže i dodaje da je oduvijek izbjegavala ekstremne sportove: „Želite se penjati na planinu? Izvolite, samo mene nemojte zvati.”
Kad su u pitanju društvene situacije, Lebowitz se deklarira kao vječni gost. Voli tuđe večere, ali ne i organiziranje: „Svijet se dijeli na goste i domaćine. Ja sam gost.” Čitanje pak smatra isključivo samotnim zadovoljstvom, pa je ideja knjižnih klubova ne privlači.
Putovanja joj pak kvare zračne luke – mjesta koja su, kako duhovito primjećuje, „izmislile puhalice za lišće”. Osobito je frustrira zabrana pušenja i prestroga sigurnosna kontrola: više puta su joj, kaže, ruke brisane na tragove eksploziva.
Na popisu modernih čuda koja je ne oduševljavaju nalaze se i popularne lutke Labubus: odrasli koji ih vješaju za torbe po njenom su mišljenju „smiješni”, a same lutke „posebno neprivlačne”.
Iako je odjeću davno svela gotovo isključivo na traperice, tvrdi da savršeni par Levi’sica više ne postoji. „Da sam znala da će prestati proizvoditi one prave, kupila bih ih stotinu”, žali se, dodajući da joj cijena iznad 25 dolara djeluje suludo.
Glumačke ponude odbija, osim kad može glumiti – sutkinju. „Cijeli dan ionako prosuđujem ljude, pa mi halja i čekić dobro dođu,” šali se prisjećajući se cameo uloga u seriji i filmu.
Kad je riječ o pročitanom, često ponovno poseže za Velikim Gatsbyjem nadajući se da će ga jednom smatrati precijenjenim, ali – kako priznaje – „nažalost i dalje je izvrstan”. Većinu suvremenih romana ne uspijeva zavoljeti, uvjerena je da godine pisca ne bi smjele biti izgovor za prosječnost.
U svom njujorškom stanu čuva klizni sanjkaški saon i crveni dječji vagon iz djetinjstva te namještaj iz 19. stoljeća – zatrpan, naravno, knjigama. Prisjeća se i kaotičnih njujorških poslova 70-ih; taksiranje joj je donosilo gotovinu, ali i opasnost: „Shvatila sam da zapravo ne volim raditi. Bila bih sjajna nasljednica.”
Unatoč britkom jeziku, susreti s obožavateljima uglavnom su ugodni jer „većina koja ti priđe – voli te”. A one koji je ne vole savjetuje kratko i ledeno: „Ne čitajte moje knjige i ne gledajte što radim.”