Fijumanski, autohtoni dijalekt koji se od 15. stoljeća govori na području Rijeke i okolice, od sada uživa najvišu institucionalnu zaštitu. Ministarstvo kulture službeno ga je upisalo u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske, čime je ovaj manjinski idiom postao dio nacionalne nematerijalne baštine.
Danas fijumanski aktivno koristi tek manji broj pripadnika istoimene zajednice, ali su mnoge njegove riječi — poput „fakin”, „trubilo”, „barbajol”, „bakul”, „gambeta” i „mularija” — odavno ušle u svakodnevni govor Riječana i Primoraca.
Specifičan zvuk i bogata povijest
• Izgovor samoglasnika podsjeća na talijanski, uz otvorenije „e” ispred r i čest izostanak početnih ili završnih samoglasnika. • U glasovnom sustavu česte su akustične promjene poput afereze, sinkope i apokope; glas „g” nestaje u skupini „gn”, dok se „s” ispred „i” i „e” izgovara kao „z”. • Morfološki, dijalekt slijedi talijanski model, no ima vlastite posebnosti u tvorbi množine, roda pridjeva i stupnjevanja. • Leksik je mješavina kroatizama, ponajviše čakavizama, te germanizama i hungarizama, što odražava slojevitu povijest Rijeke.
Upis u registar potvrđuje da fijumanski dijalekt nije tek jezična osebujnost nego i ključni dio identiteta grada. Ministarstvo kulture u obrazloženju navodi kako dijalekt „predstavlja važan dio riječkog jezičnog i kulturnog identiteta” te služi kao „sredstvo očuvanja nematerijalne kulturne baštine”, od usmene književnosti i glazbe do tradicijskih znanja i običaja.
Zahvaljujući novom statusu, očekuje se pojačana stručna i financijska potpora programima koji promiču, dokumentiraju i prenose fijumanski govor, osobito među mlađim generacijama. Tako bi riječka jezična dragocjenost, neovisno o malom broju izvornih govornika, mogla dobiti novu priliku za dugoročno očuvanje.