Zagreb će od 13. do 27. rujna ponovno biti pozornica najaktualnijih europskih kazališnih ostvarenja: 22. izdanje Festivala svjetskog kazališta dovodi četiri snažne predstave koje se, unatoč različitoj poetici, susreću u osobnom rukopisu autora.
Prvi čin: kraljevska haljina i nevidljiva vojska radnica Festival otvara „Lacrima” Théâtrea national de Strasbourg, najavljivana kao jedan od najtraženijih naslova sezone. Redateljica i sociologinja Caroline Guiela Nguyen prati put vjenčanice za englesku princezu – od pariške haute couture kuće, preko vezenja u Mumbaiju do čipke iz francuskog Alençona – razotkrivajući „radne sate, bol i patnju" armije ljudi skrivenih iza glamura. Zagrebačko kazalište mladih ugostit će predstavu 13. i 14. rujna.
Glazbeno-scenografska radost u Gavelli „Sans Tambour” Samuela Achachea stiže 20. rujna u Gradsko kazalište Gavella. U spoju Schumannove glazbe, arhitekture i raspada identiteta, ansambl progovara o urušavanju kuće i života njezinih stanara kroz niz slikovitih prizora koji skakuću od današnjice do kamenog doba.
Intimistički zagrljaj u Kerempuhu Tri dana poslije, 23. rujna, pozornica Satiričkog kazališta Kerempuh pretvara se u obiteljski album. Belgijski autor Cédric Eeckhout i njegova majka Jo Libertiaux u „Héritage” isprepliću humor, nježnost i osobnu povijest, nastojeći izgovoriti ono što je godinama ostajalo neizrečeno. Umjetnički ravnatelj Ivica Buljan naziva djelo „intimističkim biserom programa”.
Pippo Delbono: ples života nakon zastoja Završnica festivala 27. rujna pripada Pippu Delbonu i njegovu „Il Risveglio”, „poetskom i fizičkom ritualu” nastalom iz meditacije o ratu, gubitku i pandemiji. Predstava u Gavelli daje počast glumcu Bobòu, Delbonovu dugogodišnjem suradniku preminulom 2019., čiji se lik pojavljuje na filmskom platnu.
Utočište od svakodnevice Dubravka Vrgoč podsjetila je da je Festival 2003. nastao „neposredno nakon traumatičnih devedesetih”, kada je domaća scena bila izolirana. Od tada je, naglašava, ugostio sedamdesetak ključnih svjetskih redatelja i umjetnika, pružajući zagrebačkoj publici osjećaj da nije na periferiji europskih kazališnih zbivanja.
Ovogodišnji program, smatra Vrgoč, nudi „sklonište od stvarnosti” u kojoj se teatar često povlači u sigurnost repertoara. Umjetnički dvojac Buljan–Vrgoč stoga publici obećava predstave koje ne dociraju, već izazivaju emociju, katarzu i – makar nakratko – odmak od „apsurda i nepravdi suvremenog svijeta”.