Crnohumorni triler „Fargo“ Joela i Ethana Coena iz 1996. godine ostaje jedan od najupečatljivijih filmova devedesetih, zahvaljujući priči o otmici koja od samog početka kreće krivim putem.
Radnja počinje zakašnjelim susretom prodavača automobila Jerryja Lundegaarda (William H. Macy) i dvojice sitnih kriminalaca Carla Showaltera i Gaeara Grimsruda (Steve Buscemi, Peter Stormare). Plan je jednostavan: oteti Jerryjevu suprugu Jean (Kristin Rudrüd) i iznuditi otkupninu od njezina oca, imućnog Walea Gustafsona (Harve Presnell). No već prva zabuna najavljuje niz pogrešnih procjena koje će pokrenuti lanac nasilja.
Braća Coen u scenariju nagrađenom Oscarom navodno se oslanjaju na „istinitu priču“ iz Minnesote 1987., što najavljuju u uvodnom tekstu, ali taj je podatak zapravo izmišljen kako bi film djelovao prizemljenije. Upravo ta kombinacija „dokumentarnog“ tona, surovog nasilja i finog životnog detalja stvara osebujnu atmosferu u kojoj likovi – sitničavi, pohlepni, čangrizavi – otkrivaju slojeve daleko iznad tipične žanrovske sheme.
William H. Macy briljira kao frustrirani luzer pritisnut dugovima i tvrdoglavim tastom koji mu je ujedno i šef. Steve Buscemi i Peter Stormare ispisuju galeriju nespretnog kriminalnog dvojca, dok Harve Presnell utjelovljuje lik čiju hladnu autoritarnost ni krvavi događaji ne mogu omekšati.
„Fargo“ se, prema ocjenama kritike, jasno distancirao od tada dominantnog tarantinovskog trenda „cool“ kriminalaca. Dok je Quentin Tarantino u to doba brisao granice između gangsterskog glamura i crne komedije, braća Coen nasilje su smjestila u svakodnevicu američkog Srednjeg zapada, poigravajući se lokalnim naglaskom, niskim temperaturama i bijelim, beskrajnim snježnim pejzažima koji paradoksalno pojačavaju dojam brutalnosti.
Premijerno prikazan prije gotovo tri desetljeća, „Fargo“ ostaje referentna točka modernog krimića: film koji nepomirljivo spaja grotesku i realizam, duhovitost i tugu, a sve kroz prizmu naizgled banalne ljudske pohlepe.