Pojam „europski NATO” kruži europskim strateškim krugovima još od vremena Charlesa de Gaullea, ali do sada je uglavnom ostajao na razini daleke ambicije. Danas ga, međutim, vodeći europski političari opisuju kao nužnost.
Desetljećima je odnos bio jednostavan: Sjedinjene Države pružaju sigurnosni kišobran, a europske države plaćaju dio troškova i rijetko postavljaju pitanja. Taj se model, koji je funkcionirao od završetka Drugog svjetskog rata, počeo urušavati prošle godine.
Zbog toga se među europskim članicama NATO-a sada konkretno razmatra izgradnja vlastitih obrambenih kapaciteta kako bi se smanjila potpuna ovisnost o Washingtonu. Govori se o roku od 15 do 20 godina za stvaranje održivog autonomnog sustava kolektivne obrane unutar Europe. Naglašava se da takav razvoj ne bi značio raskid s postojećim Sjevernoatlantskim savezom, nego njegovo logično nadopunjavanje.
Iako detalji ostaju u raspravama, jasno je da pristup zahtijeva dugoročnu političku volju, značajna financijska ulaganja i zajedničko strateško planiranje kako bi „europski NATO” iz apstraktne ideje prerastao u stvarnost.