Novi glavni tajnik NATO-a Mark Rutte izazvao je buru u Bruxellesu kada je europarlamentarcima poručio da se Europa „ne može obraniti bez Sjedinjenih Država” i da bi, želi li potpuno preuzeti teret, morala udvostručiti sadašnja obrambena izdvajanja – uz ironičnu želju „sretno”.
Reakcije nisu izostale:
- Francuski ministar vanjskih poslova Jean-Noël Barrot uzvratio je da Europljani „mogu i moraju” preuzeti odgovornost te da put vodi kroz jačanje europskog stupa NATO-a.
- Španjolski šef diplomacije José Manuel Albares otišao je korak dalje i izravno podržao stvaranje europske vojske, svjestan da je riječ o dugotrajnom i složenom projektu, ali uvjeren da Europa mora imati vlastiti cjeloviti sustav odvraćanja – politički, gospodarski i sigurnosni.
Ideja zajedničke vojske stara je desetljećima i još uvijek otvara više pitanja nego odgovora: bi li to bila vojska Europske unije ili šireg europskog okvira, kreće li se od nule ili se nadograđuju postojeće strukture?
Širi konsenzus ipak postoji oko jednoga – europske članice NATO-a moraju preuzeti veći dio tereta. Visoka predstavnica EU-a za vanjsku politiku Kaja Kallas poručuje da „NATO mora postati europskiji kako bi ostao snažan” i podsjeća da nijedna velesila u povijesti nije preživjela oslanjajući se na tuđu zaštitu.
• NATO je prošle godine postavio cilj: obrambeni proračuni do 5 % BDP-a do 2035.
• Europska unija paralelno provodi obrambeni plan od 800 milijardi eura.
Analitičari poput bivšeg pomoćnika glavnog tajnika NATO-a Camillea Granda smatraju da se europska autonomija može graditi, ali samo uz višegodišnji, dosljedan napor i jasna ulaganja u kritične sposobnosti – obavještajne sustave, satelite, strateški zračni prijevoz, projektile dugog dometa i proturaketnu obranu. Potpunu samostalnost ne očekuje prije 2030., ali do tada vidi prostor za „ozbiljan iskorak”.
Američka nepredvidivost kao poticaj
Dodatnu nervozu unose promjenjive poruke Donalda Trumpa, od prijetnji oko Grenlanda do kolebljive potpore Ukrajini, koje su uzdrmale povjerenje u američka sigurnosna jamstva. Dok bivši švedski ministar vanjskih poslova Tobias Billström i dalje vjeruje da bi Washington ispunio obveze iz članka 5., sve je više europskih čelnika koji više ne računaju na „bezuvjetnu” američku kišobran zaštitu.
Stručnjakinja za sigurnost Sophia Besch upozorava na paradoks: Europljani govore o autonomiji, ali njihove obrambene planove i dalje kroji NATO pretpostavka snažnog američkog angažmana. Rizik je, kaže, da Europa do 2040. potroši goleme svote, a ostane jednako ovisna jer novac nije korišten koordinirano i strateški.
Složenost zajedničkih projekata
Primjer koji najviše bode oči jest francusko-njemački projekt borbenog zrakoplova – opterećen nesuglasicama i nepovjerenjem toliko da bi završni rezultat mogao biti tek razvoj pojedinih sustava, bez samog aviona, čime bi postao simbol europske neučinkovitosti.
Fragmentiranost europskih vojski problem je i na zemlji: države koriste dvanaest različitih tipova tenkova, dok SAD ima jedan; Ukrajini je isporučeno deset različitih modela topništva istoga kalibra, što otežava logistiku i obuku.
„Ključno pitanje nije može li Europa zamijeniti Ameriku, nego tko je Europa i koje su joj prave strateške ambicije”, naglašava Besch. Pokušaj potpunog kopiranja američkog arsenala smatra osuđenim na propast. Umjesto toga, Unija bi trebala jasno definirati koje interese štiti – od nuklearne zaštite do Arktika i Indopacifika – i graditi brže, usmjerenije i interoperabilne sposobnosti.
Hoće li to rezultirati formalnom „Europskom vojskom” ili samo znatno jačim europskim stupom unutar NATO-a, ostaje otvoreno. Jedno je sigurno: Rutteova provokativna opaska ponovno je bacila reflektor na bolnu temu o kojoj će Europljani morati odlučivati – i platiti je – sami.
