Nekada predvodnica globalne borbe protiv klimatskih promjena, Europska unija sve češće ublažava vlastite ciljeve pod pritiskom rastuće desničarske kampanje protiv „zelenih“ politika.
Godine 2015. u Parizu EU je, zajedno s državama globalnog juga, bila ključna za postizanje dogovora o ograničenju zagrijavanja planeta na 1,5 °C. Četiri godine kasnije uslijedio je Europski zeleni plan kojim je Unija zacrtala klimatsku neutralnost do 2050. i uvela prvi sveobuhvatni paket mjera za ostvarenje tog cilja.
Danas, uoči summita Cop30 u Brazilu, retorika se promijenila. Nakon pandemije i ruske invazije na Ukrajinu, krajnja desnica i dio industrijskih lobija optužuju Zeleni plan da će „deindustrijalizirati“ kontinent i otvoriti prostor Kini. Istodobno, pojedine zemlje proizvođačice plina, ali i bivša administracija Donalda Trumpa, prijete smanjenjem isporuka energenata ako EU ne ublaži pravila o održivosti.
„Što se laži više ponavljaju, to se čvršće pretvaraju u uvjerenja”, primijetila je Hannah Arendt – a upravo se to, kako ocjenjuju analitičari, događa s optužbama na račun europske klimatske politike.
Posljedice su vidljive:
- ciljani pad emisija do 2040. sada je oslabljen, s ugrađenim klauzulama koje omogućuju povratak na staro u vrijeme gospodarskih kriza;
- odgođeno je širenje sustava trgovanja emisijama (ETS) na kućanstva i promet, kao i početak primjene uredbe o sprečavanju krčenja šuma;
- razmatra se odgoda ili razvodnjavanje zabrane prodaje novih automobila s motorima na unutarnje izgaranje od 2035.;
- najavljeni „omnibus“ paket pojednostavljenja propisa mogao bi oslabiti mehanizam za ugljično usklađivanje na granicama (CBAM) i pravila dubinske analize dobavnih lanaca.
Posebno prednjače vlade s krajnje desnice u Italiji te dijelu srednje i istočne Europe, koje javno traže povlačenje ili smanjenje obveza. U Bruxellesu se sve češće govori o „konkurentnosti“ i „tehnološkoj neutralnosti“, dok pojam Zelenog plana gotovo da je iščeznuo iz službenih dokumenata.
Ironija je da se time potkopava i geopolitička pozicija Unije. Kina, također uvoznik fosilnih goriva, povećava ulaganja u obnovljive izvore, dok EU razmišlja o kočenju. Unija je do nedavno planirala smanjenje emisija za 66,3–72,5 % do 2035., ali ublažavanje cilja baca sjenu na tu ambiciju – pogotovo u usporedbi s Kinom koja za isto razdoblje cilja tek 10-postotno smanjenje.
CBAM, čija puna primjena počinje 1. siječnja 2026., već je potaknula Brazil, Tursku i Japan da uvedu ili pojačaju vlastito određivanje cijene ugljika. Umjesto da uspjeh istakne kao dokaz učinkovitosti mehanizma, EU sada razmatra izmjene koje bi ga mogle bitno oslabiti.
Unatoč uzmicanju, Unija i dalje prednjači po visini klimatskog financiranja i dugoročnim ciljevima. No stručnjaci upozoravaju da bi nastavak „zelenog povlačenja“ mogao narušiti energetsko-sigurnosne interese Europe i urušiti povjerenje partnera iz globalnog juga – partnera bez kojih je daljnji pomak prema neto nuli teško zamisliv.