Svake godine deseci teško oboljelih Europljana napuštaju domovinu kako bi okončali život ondje gdje je to legalno i dostupno. U 2024. čak 120 pacijenata otputovalo je u Belgiju na eutanaziju – njih 102 bili su francuski državljani. Belgija je pritom jedina članica EU koja dopušta eutanaziju i strancima, a postupak – liječnik izravno primjenjuje smrtonosnu supstancu – strogo je reguliran, no otvoren preko granice.
S druge strane Alpa, Švicarska je ostala jedina europska država koja prima strance na potpomognuto samoubojstvo. Dignitas, najpoznatiji švicarski pružatelj te usluge, lani je zabilježio rekordnih 280 smrtnih slučajeva; 57 pacijenata došlo je iz Francuske, 37 iz Ujedinjenog Kraljevstva, a 22 iz Italije. Cijena takvog zahvata u Švicarskoj može premašiti 10 000 eura, dok u Belgiji iznosi tek desetinu toga – financijski jaz koji mnogima zatvara ili otvara posljednju mogućnost izbora.
Legalni mozaik
• Eutanazija je dopuštena u Belgiji, Luksemburgu, Nizozemskoj, Portugalu i Španjolskoj, uglavnom samo za vlastite državljane ili rezidente.
• Potpomognuto samoubojstvo legalizirali su Austrija i Njemačka. Nakon njemačke odluke broj Nijemaca koji su putovali u Švicarsku pao je s 85 godišnje na samo pet u 2023.
• Švicarska prima i strance, dok Velika Britanija tek raspravlja o prvom zakonu.
• Italija je na regionalnoj razini – u Toskani – provela prvi slučaj potpomognute smrti u lipnju.
• Francuski Nacionalni parlament u svibnju je izglasao zakon o potpomognutom umiranju, ali ga najesen čeka neizvjesno glasovanje u konzervativnijem Senatu.
• Malta vodi javno savjetovanje, Češka raspravlja uoči jesenskih izbora, dok je u Sloveniji državno vijeće zaustavilo prijedlog zakona pozivajući se na „neriješena etička pitanja”.
„Za većinu pacijenata na kraju života zahtjev za eutanazijom nema veze s turizmom”, napominje Anne Raynaud iz francuske Udruge za pravo na dostojanstvenu smrt (ADMD). Ukazuje i na dodatnu nejednakost: „Pacijenti koji fizički ne mogu sami popiti smrtonosnu dozu ostaju isključeni iz modela potpomognutog samoubojstva.”
Europska komisija odbija intervenirati, ističući da su zdravstvena skrb i etička pitanja u nadležnosti država članica. U Dignitasu smatraju da su zajedničke smjernice nužne jer su „želje i potrebe ljudi slične posvuda“, dok švicarski EXIT – koji pomaže isključivo domaćim građanima – tvrdi da „paneuropska regulativa nije ni potrebna ni realna”.
U međuvremenu vrijeme neumoljivo teče. ADMD upozorava da će, i ako zakoni budu usvojeni, njihova provedba potrajati mjesecima. „Nažalost, mnogi pacijenti toliko vremena jednostavno nemaju”, kaže Raynaud, a brojni i dalje priželjkuju da posljednje dane provedu kod kuće, okruženi bližnjima, umjesto na putu u nepoznato.
