Europa hitno gradi vlastite obrambene kapacitete jer „transatlantska veza više nije bezuvjetno pouzdana”, upozorava dr. sc. Dražen Smiljanić sa Sveučilišta obrane i sigurnosti „Dr. Franjo Tuđman”.
Prema njegovim riječima, razdoblje nakon hladnog rata donijelo je „političko i strateško samozadovoljstvo” u kojem su se europske države gotovo potpuno oslonile na NATO i Sjedinjene Američke Države. Posljedica je nedovoljno razvijena i fragmentirana obrambena industrijska baza Europske unije, nedorasla „vrsti ratovanja kakvu vidimo u Ukrajini”.
Smiljanić podsjeća da je ruska agresija na Ukrajinu – od aneksije Krima 2014. do invazije 2022. – radikalno promijenila percepciju sigurnosnih prijetnji. Sukob se, naglašava, ne vodi samo otvorenim ratom nego i hibridnim djelovanjem koje uključuje sabotaže, kibernetičke napade, povrede zračnog prostora i dezinformacijske kampanje.
„Aktualno jačanje obrane ima prvenstveno svrhu odvraćanja prijetnje, podizanjem cijene potencijalne agresije i očuvanjem mira vjerodostojnom obrambenom spremnošću”, ističe Smiljanić, ali dio analitičara pritom upozorava na rizik trajne militarizacije gospodarstva.
Ponovno uvođenje temeljnog vojnog osposobljavanja vidi se kao nužan odgovor na „bitno promijenjene sigurnosne okolnosti”. Cilj mu nije priprema društva za rat nego jačanje pričuvne komponente, otpornosti i bolje povezanosti vojne i civilne zaštite.
Dok europske vlade povećavaju proračune za obranu i potiču zajedničke projekte, ključna dvojba ostaje: hoće li Europa uspjeti izgraditi autonomnu, ali i komplementarnu obrambenu silu ili će i dalje ovisiti o američkom kišobranu?