Europska unija postavila je ambiciozan cilj: do 2030. smanjiti neto emisije stakleničkih plinova za 55 % u odnosu na 1990., a do sredine stoljeća postići klimatsku neutralnost. No, bez potpunog preustroja industrijske proizvodnje ti se ciljevi teško mogu ostvariti – i tu u priču ulaze takozvana ‘vodeća tržišta’ (lead markets) za proizvode s niskim ugljičnim otiskom.
Vodeće tržište definira se kao ono na kojem inovacije najprije dosegnu komercijalnu zrelost pa se potom šire globalno. U praksi bi to značilo stabilnu, namjerno poticanu potražnju za cementom, čelikom ili drugim materijalima s minimalnim ugrađenim emisijama. Uz usklađene standarde i oznake, europski proizvođači mogli bi steći presudnu konkurentsku prednost i nametnuti globalne norme.
Europska komisija u ovogodišnjoj Strategiji za čistu industriju (Clean Industrial Deal) priznaje važnost potražnje: „Building a business case for decarbonised products also requires concrete measures on the demand side.” U dokumentu se naglašava da „Lead markets drive economies of scale, reduce costs, and make sustainable alternatives more accessible to consumers and businesses alike. This increased demand incentivises industries to accelerate their transition to cleaner and more circular production methods, reinforcing both environmental and economic benefits.”
Unatoč tomu, sveobuhvatna strategija za niskougljične proizvode još ne postoji. Industrijsko udruženje Carbon Capture and Storage Association (CCSA) poziva Bruxelles da do 2030.–2040. postavi obvezujuće ciljeve prihvaćanja takvih proizvoda, osigura dugoročne tržišne mehanizme koji nadilaze privremene subvencije te harmonizira definicije unutar ETS-a, CBAM-a i taksonomije održivog financiranja.
Ključna poluga mogao bi biti propis Ecodesign for Sustainable Products Regulation (ESPR). Ako bi se u njega ugradili obvezni pragovi ugljične učinkovitosti usklađeni s ciljem nulte stope emisija, emisije najkarboniziranijih materijala značajno bi se smanjile. CCSA pritom inzistira da se hvatanje i skladištenje ugljika (CCS) prizna kao valjano rješenje dekarbonizacije, osobito za ‘tvrdokorne’ sektore poput cementa ili čelika gdje je procesna emisija neizbježna.
Poticati potražnju moglo bi se i kroz zelenu javnu nabavu – primjerice, uvjetovanjem da svi infrastrukturni projekti koriste certificirane niskougljične materijale. Paralelno, obvezno otkrivanje ugljičnog sadržaja proizvoda te porezne olakšice ili sniženi PDV za kupce s certifikatom niskog ugljika poslale bi jasne tržišne signale.
S druge strane, ulaganja u tehnologije poput CCS-a mogu postati isplativa zahvaljujući ugovorima za razliku u cijeni ugljika (Carbon Contracts for Difference) koji jamče minimalnu cijenu emisije. Uz proširenje fondova Horizon Europe i Innovation Fund te razvoj prekogranične CO₂ infrastrukture unutar okvira TEN-E, proizvodnja niskougljičnih materijala mogla bi brže dosegnuti ekonomiju razmjera.
Uspije li Unija u uspostavi vodećih tržišta, europska industrija ne samo da će izbjeći rizik od ‘curenja ugljika’, nego će i prva krojiti međunarodne standarde te izvoziti niskougljične proizvode dok ostatak svijeta još hvata priključak. Ostaje, međutim, otvoreno pitanje hoće li Europska komisija politički kapital pretvoriti u konkretnu, koordiniranu strategiju koja će domaćoj industriji osigurati put prema klimatskoj neutralnosti – i globalnom tržišnom vodstvu.