Europska unija radi na prijedlogu propisa poznatom kao „Chat Control” kojim bi se digitalne poruke svih građana rutinski skenirale kako bi se otkrio sadržaj povezan sa zlostavljanjem djece. No, nacrti otkrivaju da bi od tog nadzora bili izuzeti europarlamentarci, članovi Europske komisije, pravosudni dužnosnici te djelatnici vojske, policije i obavještajnih službi – pozivajući se na „profesionalnu tajnu”.
Prema tom modelu, algoritmi bi automatski pregledavali komunikaciju korisnika aplikacija poput WhatsAppa ili Vibera prije nego što poruke stignu primatelju. Stručnjaci upozoravaju da bi sustav mogao proizvoditi milijune lažno pozitivnih oznaka dnevno, otvarajući privatne razgovore običnih građana nadzoru, dok bi politički i institucionalni akteri ostali zaštićeni.
Odvjetnik Vlaho Hrdalo podsjeća na riječi zviždača Edwarda Snowdena: „Reći da te nije briga za pravo na privatnost jer nemaš što skrivati isto je kao reći da te nije briga za slobodu govora jer trenutno nemaš što za reći.” Hrdalo ističe da građani time gube temeljno pravo, dok nositelji vlasti čuvaju privilegiju tajnosti.
Iako bi se izuzeće formalno odnosilo samo na službenu komunikaciju dužnosnika, praksa otvara niz pitanja: tko će provjeravati što je doista „povjerljivo”, a što privatno, i može li algoritam prepoznati razliku? Povjesničari podsjećaju da ovo nije prvi put da političari uživaju posebne štitove – od parlamentarnih imuniteta do poreznih olakšica – no digitalna verzija otvara neviđeni prostor za neravnopravnost.
Kritičari upozoravaju da bi „Chat Control” mogao pretvoriti europski internetski prostor u sustav masovnog nadzora bez presedana, u kojem zakone pišu oni na koje se isti zakoni ne bi primjenjivali. Ključno pitanje ostaje: tko će nadzirati one koji nadziru?