Leipzig – U crkvi svetog Tome, posljednjem počivalištu Johanna Sebastiana Bacha, sinoć su po prvi put nakon otprilike 320 godina odjeknula dva njegova dosad nepoznata orguljaška djela. Riječ je o „Chaconne in D minor BWV 1178” i „Chaconne in G minor BWV 1179”, upravo uvrštenima u službeni Bachov katalog.
Otkrivena 1992. u Kraljevskoj knjižnici Belgije, anonimna i nedatirana rukopisna partitura desetljećima je ostajala zagonetka. Glavni istraživač, direktor Bachova arhiva u Leipzigu Peter Wollny, prikupio je dvadesetak „dijelova slagalice” koji su upućivali na Bachovo autorstvo, no presudni trag dugo je izostajao.
Preokret je stigao kada je suradnik Bernd Koska pronašao pismo iz 1729. godine s identičnim rukopisom tada nepoznatog orguljaša Salomona Günthera Johna, koji se u njemu predstavlja kao Bachov učenik iz Arnstadta. Konačnu potvrdu donio je raniji sudski dokument, također potpisan Johnovom rukom, čime je dokazano da je upravo on 1705. pod Bachovim nadzorom prepisao partituru.
„I searched for a long time for the missing piece of the puzzle to identify the compositions – now the whole picture is clear”, izjavio je Wollny na predstavljanju u ponedjeljak, dodajući da je „99,99 % siguran” u Bachovo autorstvo.
Čakone, oblik koji se temelji na varijacijama nad kratkom basovskom linijom, pokazuju „visoku individualnost i kompleksnost”, kazao je istraživač, ističući prisutnost fuga koje jednu temu upliću u širu glazbenu strukturu – postupak prepoznatljiv za mladoga Bacha.
Premijerno izvođenje povjereno je nizozemskom orguljašu Tonu Koopmanu, koji je nakon koncerta rekao da očekuje kako će skladbe ubrzo postati dio redovitog orguljaškog repertoara. „When one thinks of the young Bach or Mozart, it is often assumed that genius comes later in life – but that is not the case”, poručio je.
Oduševljenje su podijelili i drugi glazbenici. Kanadska pijanistica i specijalistica za Bacha Angela Hewitt ocijenila je: „They are substantial pieces, and will be an excellent addition to the organist’s repertoire. For me they are quite identifiable with Bach’s early style, in which the contrapuntal writing is not yet what it would become, but the imagination, grandeur, and sheer joy in playing are all there in abundance.”
Njemački savezni ministar za kulturu i medije Wolfram Weimer događaj je nazvao „velikim trenutkom za svijet glazbe”, dodavši da je riječ o nečem što novinari mogu opisati kao svjetsku senzaciju, „ali uistinu, to je čarolija”.
Nakon tri desetljeća arhivskog detektivskog posla i prve izvedbe u legendarnom Bachovu hramu, stručnjaci se slažu u jednom: glazbeni svijet upravo je dobio dva iznimna nova prozora u ranu kreativnost jednog od najvažnijih skladatelja u povijesti.