Fužine – Marijan Urbanc (68), svima poznatiji kao Ujo, ove jeseni obilježava 20 godina stalnog klicanja „ho, Lisac!” uz obalu jezera Bajer. Njegova bijela kočija i smeđi pastuh Lisac postali su zaštitni znak goranskog mjesta, a Ujo, nekadašnji furman „Hrvatskih šuma”, danas je možda i posljednji profesionalni kočijaš na Kvarneru.
Ideja je rođena 2003., kada su tadašnji općinski načelnik Marinko Kauzlarić Fosa i čelnik turističke zajednice Marinko Jakovljević htjeli obogatiti ponudu Fužina. Službeni početak uslijedio je 2005. i, kako Ujo kaže, „tjedan po tjedan, mjesec po mjesec – odjednom je prošlo dvadeset godina”.
Sezona praktički traje cijelu godinu, a vrhunac je od lipnja do rujna. Radni dani su rijetko mirni: blagdani i vikendi znače punu kočiju, uređenu do najsitnijeg detalja – „Lisac tip-top, kočija tip-top, a i ja moram biti na toj razini”. Zimi, kad snijeg prekrije Gorski kotar, Ujo izvuče i saonice, no priznaje da je to sve rjeđe. Unatoč godinama i „kojem bolu u leđima”, planira izdržati barem do 25. obljetnice, ali i pronaći nasljednika – rado bi, kaže, gledao i kočijašicu u Fužinama.
Anegdote se nižu jednako brzo kao konjski kas. Najpoznatija se dogodila tijekom općinske svečanosti kada je vozio tadašnjeg ministra Božidara Kalmetu prema špilji Vrelo. Ujo je uočio da društvo iz boce utažuje žeđ pa je kočiju namjerno usmjerio u rupe na dotrajaloj cesti. Vino bi se prolilo, a Kalmeta je na ručku – tvrdi Ujo – naložio hitan popravak prometnice.
Brojna poznata lica sjedila su na drvenoj klupi kočije: Milan Bandić nazvao je Ujota i Lisca „glavnim figurama Fužina”, Damir Mišković i Matjaž Kek dobili su savjet da u momčad uključe goranske „ratnike”, a trener Rijeke Ujotu se obraćao sa „Slovenac” – dok mu ovaj nije dokazao suprotno.
Ujo ne skriva ni zabrinutost za smjer lokalnog turizma. „Ne razumijem zašto je brodić s Bajera premješten na Lepenicu, niti zašto autobus ne staje u središtu mjesta. Šteta je i što je ukinut Ljetni karneval”, poručuje čovjek koji o gostima pjesnički kaže: „Kad spomeneš Fužine, ljudi pomisle na Lisca, kočiju i Ujota.”
Da je taj dvojac upisan u kolektivno pamćenje, potvrđuje dokumentarni film „Posljednji kočijaš” učenika OŠ Ivanke Trohar te činjenica da će njihova fotografija uskoro krasiti Šetnicu Kreše Golika.
U privatnom životu ponos mu donose unuke Lorena i Patricija. Prva obožava konje, iako se bori s alergijom, dok je druga ove zime osvojila broncu na Europskom prvenstvu u sanjkanju na prirodnim stazama – „nagradio sam je ručkom”, smije se djed.
Do kraja godine Ujo i Lisac vikendima ostaju parkirani uz Bajer, spremni za još jednu vožnju i još koju „štoriju”. Onima koji ih još nisu sreli poruka je jednostavna: „Tko se s Ujotom bar jednom nije vozio, kao da u Fužinama nije ni bio.”