Ratni fotograf Don McCullin napunio je 90 godina – nevjerojatan doseg za nekoga tko je sedam desetljeća proveo na prvim linijama sukoba, glađu pogođenih područja i velikih katastrofa.
„Sudbina je držala moj život u svojim rukama”, kaže čovjek koji je preživio snajperske hice, minobacačku vatru i zarobljavanje. Taj osjećaj preživljavanja opisuje jedinom riječju: „Neugodno.”
McCullin potječe iz ekstremnog siromaštva, a u karijeri je dokumentirao sve – od Vijetnama do Biafre, od Sjeverne Irske do Sirije. Iako je 2017. primio vitešku titulu, priznanja ga, priznaje, muče. „Osjećam da sam previše nagrađivan, a to je bilo na račun tuđih života.”
Ostanak u životu donio je i trajnu sumnju u smisao vlastitog rada. „Na kraju dana, nije pomoglo baš ništa. Pogledajte Ukrajinu, pogledajte Gazu. Ništa nisam promijenio. Kao da sam jahao na tuđoj boli 60 godina, a mi nismo naučili ništa.”
Zato danas, u miru svog doma u Somersetu, nalazi utjehu u snimanju krajolika, mrtvih priroda i arheoloških iskopina. Dok gleda kroz prozor na stotine stabala koja je sam zasadio, priznaje da ga fotografije ljepote umiruju više nego ikad.
Unatoč gorčini, ponosan je što je pobjegao iz bijede u kojoj je odrastao i što je svijetu pokazao prizore koji se inače ne bi vidjeli. Ali ostaje duboko svjestan cijene: „Bio sam svjedok užasa i to je važno, ali istodobno mi je svaki kadar podsjetnik na bol ljudi koji su patili dok sam ja pritiskao okidač.”