U veljači 1968. irski građevinski radnik Mick Meaney spustio se u lijes dug 190 cm i širok 75 cm usred londonske četvrti Kilburn te dopustio da ga zatrpaju zemljom. Plan je bio ostati pod zemljom 61 dan – dovoljno da sruši tadašnji neslužbeni svjetski rekord i osigura slavu, a možda i bogatstvo.
Prizor je privukao televizijske ekipe i mnoštvo znatiželjnika: lijes je imao cijev za zrak, otvor za spuštanje hrane i telefonsku liniju prema obližnjem pubu Admiral Nelson, gdje je Meaneyev menadžer Michael „Butty” Sugrue gostima naplaćivao razgovor s „živim pokojnikom”.
Dokumentarac „Beo Faoin bhFód” („Živ pod zemljom”) redatelja Dairea Collinsa, koji 26. studenoga prikazuje irska postaja TG4, rekonstrira tu bizarnu priču kroz arhivske snimke te svjedočanstva obitelji i prijatelja.
Svakodnevica ispod dva metra zemlje • buđenje u 7 sati, kratke vježbe u skučenom prostoru; • mazanje kože mastima protiv dekubitusa; • obroci spušteni u staklenkama; • čitanje novina, knjiga i telefonski razgovori s posjetiteljima puba.
„Imala sam tri godine kad se vratio kući bez novčića u džepu”, prisjeća se kći Mary Meaney u filmu. „U svim sferama života postoje ljudi koji te, kao vampiri, iskoriste.” Prema njezinim riječima, Sugrue je zadržao glavninu zarade, a najavljene promotivne turneje i sponzorski ugovor s Gilletteom nikada se nisu ostvarili.
Unatoč euforičnoj „uskrsnoj” proslavi 22. travnja, Guinnessovi rekorderi nisu poslali službenog promatrača, pa je Meaneyev podvig ostao upitan. Već iste godine bivša časna sestra Emma Smith nadmašila ga je – 101 danom pod zemljom na sajmištu u Skegnessu.
Meaney se 1970-ih povukao u rodni Tipperary, zaposlio u komunalnom poduzeću u Corku i umro 2003. godine. „Mogao je voditi posve običan radnički život, ali žudio je za nečim izvanrednim”, govori Mary.
Dokumentarac podsjeća na doba kada su se senzacionalistički „umjetnici pokopa” natjecali tko će duže prkositi tami i tišini pod zemljom – i na čovjeka koji je sanjao da bude najveći od svih, a vratio se kući ravno u anonimnost.