Venezuelanka Naima u Švicarsku je stigla prije 16 godina, vođena ljubavlju koja se ubrzo pretvorila u razočaranje. Diploma stečena u domovini ondje joj nije priznata, pa se od menadžerice s 48 zaposlenih pretvorila u osobu potpuno ovisnu o suprugu, a nakon razvoda i bez primanja – čak gubi i skrbništvo nad dvoje djece.
Redateljica Anna Thommen prati Naimine današnje pokušaje da ponovno stane na noge. Upisuje školu za medicinske sestre i s golemim žarom odrađuje praksu u rehabilitacijskom centru. S pacijentima razgovara toplo, gotovo prijateljski; i ona sama poznaje osjećaj društvene marginalizacije koji mnoge od njih muči.
No, kada Naima na završnoj ocjeni padne jer je njezina „pretjerana srdačnost” proglašena neprofesionalnom, a naglasak i boja kože neizgovoreni su razlozi, publika svjedoči još jednom primjeru sustavne diskriminacije. Njezina žalba, koju naposljetku dobiva, postaje vrhunac filma: pobjeda pojedinke nad uhodanim predrasudama.
Poseban emotivni naboj dolazi u završnici, kada djeca prisustvuju majčinoj dodjeli diplome. Kratki, ali snažni kadar sugerira da Naimina upornost možda neće promijeniti svijet preko noći, ali djeci nudi tračak sigurnije budućnosti.
Film, koji se otvara slikom ronjenja u bistrom plavetnilu, simbolično prati protagonističinu sposobnost da, unatoč snažnim strujama, uvijek ispliva na površinu. „Naima” donosi staru priču o nesigurnosti migranata, ali je puni optimizmom i zaraznom energijom žene koja odbija odustati.