Više od dvadeset godina Guillermo del Toro maštao je o vlastitom filmu prema romanu Mary Shelley. „Jedan dio mene želi snimiti ‘Frankensteina‘, a drugi se više od 25 godina ustručavao napraviti to”, priznao je redatelj još 2016., dodavši kako je „tragedija filmaša” u tome da snom prestaje biti san čim postane film.
San je sada stvarnost: nova ekranizacija „Frankensteina” stigla je na Netflix, a s proračunom većim i od „Bitke za Pacifik” postala je Del Torov najskuplji naslov do danas.
Glumačku postavu predvodi Oscar Isaac kao ambiciozni dr. Victor Frankenstein i sve popularniji Jacob Elordi u ulozi Stvorenja. Uz njih su Mia Goth (Elizabeth), Felix Kammerer (William) te Christoph Waltz kao bogati industrijalac Harlander – lik koji ne postoji u izvornom romanu, ali ovdje financira Victorove pokuse nad „varanjem smrti”.
Del Toro ostaje vjeran gotičkoj atmosferi, no uvodi nekoliko krupnih zaokreta. Elizabeth više nije Victorova zaručnica nego Williamova buduća supruga; prema čudovištu pokazuje empatiju pa se u priču ušuljava suptilna romantična napetost. Nasuprot tomu, sam je Victor sveden na hladnog „ludog znanstvenika”, što ostavlja malo prostora za moralnu dvojnost iz predloška.
Najveća promjena tiče se Stvorenja. Umjesto posrtanja Karloffa ili De Nira, Elordijev monstrum izgleda poput regenerativnog, gotovo superjunačkog bića otporna na metke. Unatoč snazi, Del Toro mu daje najviše ljudskosti dosad: očaran je pahuljama snijega, promišlja o životu i smrti, uspoređen je s Isusom, a film završava citatom lorda Byrona: „I tako će se srce slomiti, a ipak slomljeno živjeti dalje...”.
Priča zaživljava tek kada Stvorenje stane pripovijedati vlastitu perspektivu; tada film dobiva emocionalni naboj, podsjećajući na Del Torovu „Oblik vode”. Ipak, težina klasičnog materijala i očekivanje „najvećeg Frankensteina ikad” ponekad sputavaju redateljevu inače razigranu maštu.
Rezultat je raskošna horor-bajka koja odaje počast ekranizaciji Jamesa Whalea iz 1931. godine, ali je prilagođava senzibilitetu 21. stoljeća – s više romantike, manje strave i znatno skupljim „oživljavanjem” mitskog čudovišta.