S 63 svijeće na rođendanskoj torti, Darko Dražić i dalje budi emocije navijača Hajduka. Rođen 17. siječnja 1963. u Novom Travniku, Dražić je tijekom ranih devedesetih nosio kapetansku vrpcu splitskog kluba, igrajući najčešće na beku ili stoperu, a po potrebi i u veznom redu. Treneri su ga voljeli zbog odgovornosti i radne etike, a suigrači zbog mirnoće u svlačionici.
Najveći sportski žal ostao mu je propušteni nastup u Beogradu 1991., kada je Hajduk svladao Crvenu zvezdu 1:0 golom Alena Bokšića i osvojio posljednji Kup Jugoslavije, tzv. ratni trofej. Dražić je tada ostao kod kuće zbog smrti oca.
Unatoč tome, upisan je u povijesne knjige hrvatskog nogometa: 17. listopada 1990. odigrao je prvu, neslužbenu utakmicu obnovljene hrvatske reprezentacije. Na Maksimiru je Hrvatska pobijedila Sjedinjene Američke Države 2:1, a Dražić je bio među onima koji su postavili temelje budućim „vatrenima”.
Danas živi na Makarskoj rivijeri, daleko od poljudske vreve, ali ga se u Splitu rado spominje kad god se prepričavaju dane ponosa i tuge ranih devedesetih. Osim igračke karijere, nakratko je vodio i drugu momčad Hajduka, potvrdivši ljubav prema bijelom dresu i u trenerskim vodama.
Iako ga život nije odveo na svaku povijesnu utakmicu na kojoj je želio biti, Darko Dražić ostaje simbol tihe pouzdanosti – kapetan koji je znao voditi, čak i kad nije bio na terenu.
