Danny Boyle još je 2001. šokirao filmofile kada je pustim londonskim ulicama prošetao tada anonimnog Cilliana Murphyja i sve snimio jeftinim digitalnim kamerama. Dvadeset dvije godine poslije, redatelj se vratio svojem postapokaliptičnom svijetu – i opet posegnuo za nekonvencionalnom tehnologijom. Čitav „28 Years Later” snimio je na iPhoneu 15 Pro Max, koristeći pametni telefon kao glavnu kameru.
„S iPhoneom smo mogli raditi bez golema kompleta opreme”, objašnjava Boyle. Ekipe su se u sjevernoj engleskoj divljini Northumbrije kretale brzo i lagano, iskorištavajući lokacije koje „izgledaju kao prije 1 000 godina”.
Pametni telefoni nisu služili samo za brze kadrove. Produkcija je složila polukružni rig od dvadeset uređaja, što je redatelju omogućilo vlastitu verziju „bullet timea”. „Koristili smo ga za nasilje – brutalno i iznenađujuće prikazano”, kaže Boyle.
Tehničkih zapreka ipak je bilo. iPhone automatski određuje fokus i ekspoziciju, a „drama često nije tamo gdje je najviše svjetla”, primjećuje redatelj. No prednosti – 4K rezolucija s 60 fps i težina koja je „djelić” profesionalnih kamera – presudile su. Boyle ističe da glumci prirodnije reagiraju na mobitel nego na klasične kamere; u pojedinim scenama sami su snimali vlastitu perspektivu.
Ideja za povratak u zarazom poharanu Britaniju rodila se tijekom pandemije covida-19. Puste svjetske metropole podsjetile su ga na prizore iz prvog filma, ali ga je još više zaintrigiralo ljudsko ponašanje nakon ukidanja karantena. „S vremenom počinjemo riskirati”, kaže. Taj je motiv preslikan na stanovnike Holy Islanda, stvarnog otočića povezanog kopnom tek kad oseka otkrije cestu. Njegovi se mještani, gotovo tri desetljeća nakon izbijanja „Rage” virusa, odvaže istraživati opustošenu obalu – iako prijetnja i dalje vreba u kapljici zaražene krvi.
Dok je „28 Days Later” postao temelj modernog zombi urnebesa i inspirirao „World War Z”, „Train to Busan” i „The Last of Us”, Boyle priznaje da većinu nasljednika nije gledao. Oslonio se na scenarista Alexa Garlanda da pazi da se novi film ne približi previše postojećim djelima – ali i da slobodno posudi ono što vrijedi.
Jedno pitanje ipak visi u zraku: zašto film izlazi 2025., a ne 2031., kada bi razmak između radnje i naslova bio doslovan? Redatelj kroz smijeh odgovara: „Bilo bi to zgodno za marketing, ali nisam siguran da ću tada biti živ. Radije smo krenuli odmah – za svaki slučaj.”