Vinarstvo u Dalmaciji posljednjih godina bilježi paradoksalni razvoj: kvaliteta etiketa stalno raste, dok se površina pod lozom ubrzano smanjuje.
• Prema podacima iz stručnog pregleda dalmatinskih vinara, vinogradi su u protekla dva desetljeća izgubili otprilike polovinu ukupnih zasada. • Iako su se lokalne etikete sve bolje probijale na domaćem i turističkom tržištu, globalni plasman i dalje je ograničen, a vinari često ostaju oslonjeni isključivo na vlastite resurse. • Ekološka proizvodnja postala je neizostavan standard. Za nju je, zbog toplih i suhih klimatskih uvjeta, upravo Dalmacija prirodno pogodna – tradicijski načini prerade u Imotskom te dijelovima vrgoračkog i drniškog vinogorja ne razlikuju se bitno od biodinamičkih protokola slavne vinarske regije u Gruziji.
Unatoč tim potencijalima, ključni izazov ostaju visoki troškovi proizvodnje i formiranja cijene. Većina dalmatinskih podruma najveći dio prometa ostvaruje kroz turizam, koji djeluje kao najvažniji „izvozni kanal” za domaća vina. No oslanjanje na sezonu znači i visoku ovisnost o fluktuacijama posjetitelja, dok konkurencija drugih mediteranskih regija vrši pritisak na krajnju cijenu boce.
Struka upozorava da će, bez jačeg institucionalnog poticaja i modernijih modela distribucije, dalmatinsko vinarstvo ostati zatočeno u začaranom krugu – s vinima koja su sve bolja, ali sve rjeđe dolaze iz vlastitih, sve manjih vinograda.