Objava jedne članice Facebook grupe „Lipa spiza dalmatinska” pokrenula je živahnu raspravu o – imenima. Korisnica je objavila fotografiju omiljenog voća i napisala da ga u njezinu selu zovu „čičindarice”, dok ga „većina svita u Dalmaciji” poznaje kao žižule.
U komentarima su se odmah nanizale brojne varijante:
- Dubrovnik: čičimci ili čičimak
- Boka kotorska: čičimak, žižule, iglice
- Bar: zinzule, iglice
- Ulcinj: iglice, kimçe
- Rab: čičinke
- Murter i Kali: čičindre
- Makarska: ćićindre
- Split, Senj, Istra, Krk, Cres, Skradin: žižule
- Debeljak i okolica: cicindra
- Crna Gora (šire): iglice, zinzule
Riječ je o žižuli (jujubi), azijskoj voćki koja se stoljećima udomaćila na Mediteranu. Najviše je ima duž Dalmacije, u Boki kotorskoj i Crnoj Gori, ali uspijeva i u Istri, na kvarnerskim otocima, pa čak i u kontinentalnim krajevima s dovoljno sunčanih dana.
Drvo odlično podnosi sušu, a plodovi dozrijevaju od kasnog ljeta do jeseni. Sazrele žižule podsjećaju na malene datulje ili masline, a okus je kombinacija jabuke i datulje – slatkast s laganom kiselošću. Bogate su vitaminom C pa su se tradicionalno koristile za jačanje imuniteta.
Plod se jede svjež ili sušen, od njega se prave kandirano voće, kolači, kompoti i marmelade, a često završava i u rakiji ili lozovači. U pojedinim se mjestima dodaje u rižote ili maneštre, dok su u Kini posebno cijenjeni čajevi od sušene žižule.
Bez obzira na naziv, ova mala smeđkasta voćka ostaje zajednički mediteranski okus djetinjstva – i, sudeći po društvenim mrežama, trajan povod za prijateljsko prepucavanje između susjeda s obje strane Jadrana.