Pedro Alonso López u kriminalističkim se kronikama vodi kao jedan od najmasovnijih serijskih ubojica suvremene povijesti. Rođen 1948. u kolumbijskom gradiću Santa Isabel, odrastao je u siromaštvu i nasilju: majka mu je bila seksualna radnica, otac je poginuo prije njegova rođenja, a još kao osmogodišnjaka majka ga izbacuje na ulice Bogote, gdje ga zlostavljaju i siluju stariji beskućnici.
Već u adolescenciji prelazi na kriminal, prvo krađu automobila, pa 1960-ih završava u zatvoru. Tamo ga siluju trojica zatvorenika koje kasnije ubija; sud to prihvaća kao „samoobranu”, ali mu ipak dodaje godine kazne. Nakon izlaska 1978. započinje krvavi pohod Andama – kroz Peru, Ekvador i Kolumbiju – ciljajući isključivo siromašne djevojčice stare od osam do dvanaest godina. Djecu je mamio sitnim darovima, odvlačio na osamu, silovao i davio, a prema vlastitom priznanju čekao bi zoru kako bi „vidio” njihovu smrt.
Prvo ozbiljno privođenje dogodilo se u Peruu kada ga je lokalno indijansko stanovništvo uhvatilo zbog niza nestanaka. Umjesto tradicionalnog linča, američka misionarka nagovorila je zajednicu da ga predaju policiji. Zadržan je kratko, pušten i potom nastavio ubijati – ovaj put u Ekvadoru.
Tek 1980. policija u ekvadorskom Ambatu povezuje seriju nestanaka s jednim osumnjičenikom. Nakon što je jedna djevojčica preživjela pokušaj otmice i opisala napadača, López je uhićen. Istražitelje je odveo na više od 50 lokacija masovnih grobnica; ekvadorske vlasti dokazale su najmanje 110 ubojstava, dok se on sam hvalio brojkom od „preko 300” žrtava – „više od 200 u Ekvadoru, desetke u Peruu i još mnoge u Kolumbiji”.
Usprkos razmjerima zločina, 1983. dobiva maksimalnih 16 godina zatvora. Odslužio je 14 i 1994. bio deportiran u Kolumbiju, gdje je kratko boravio u psihijatrijskoj ustanovi, proglašen „mentalno stabilnim” i pušten na slobodu. Njegovo kasnije kretanje ostaje nepoznato; Interpol ga i dalje vodi kao traženu osobu, posljednje nepotvrđene informacije o mogućem ponovnom uhićenju datiraju iz ranih 2000-ih.
Danas se López redovito spominje uz imena najbrutalnijih ubojica, a njegov slučaj pokazuje kako se ekstremno siromaštvo, marginalizacija i slab institucionalni odgovor mogu pretvoriti u smrtonosnu kombinaciju koja omogućuje predatoru da nekažnjeno cilja najranjivije. Sam je jednom izjavio da djevojčice odabire jer imaju „najnevinije oči” – rečenica koja i četiri desetljeća kasnije odjekuje kao mračno svjedočanstvo propusta više država da zaštite svoju djecu.