Gotovo sedam godina otkako je parna lokomotiva „Đuro Đaković”, tbr. 343, s tri putnička vagona – poznatija kao Ćiro – vraćena u Beli Manastir, obnovljena kompozicija i dalje stoji nezaštićena na otvorenom. Unatoč brojnim prijavama na natječaje, Grad još nije uspio osigurati oko 50 000 eura potrebnih za nadstrešnicu.
Dinko Cindrić, voditelj trogodišnje restauracije koja je prije povratka u Baranju izvedena u Slavonskom Brodu, još je 2019. upozoravao: „Sunčeve zrake i ostali atmosferski utjecaji smrt su za kompoziciju koja bi, u svakom slučaju, trebala biti zaštićena izgradnjom nadstrešnice.” S njim se tada složila i osječka konzervatorica Mirela Ravas, no preporuke struke ostale su bez konkretne financijske potpore.
Gradonačelnik Igor Pavelić priznaje da je svaki dosadašnji pokušaj dosegao istu prepreku: „Odbijaju nas jer to ne smatraju prihvatljivim troškom, koji je, prema procjenama, 50-ak tisuća eura. Stoga ćemo kompletnu dokumentaciju opet prijaviti na natječaj i čekati zeleno svjetlo.”
Ministarstvo kulture već je sufinanciralo vrlo zahtjevnu obnovu. Prema riječima višeg restauratora Zorana Kirhofera, drvenarija je bila "gotovo potpuno trula, prepuna crvotočine, piljevine i mahovine", a krovovi su stradali od naslaga lišća, iako je katran donekle spriječio prodiranje vode u vagone. Završetkom radova povjerovalo se da je to konačni happy end „muka po Ćiri”, no bez krova kompozicija ponovno propada.
Ćiro je jedini sačuvani dio nekadašnje beljske industrijske željeznice koja je 1950-ih povezivala poljoprivredne uprave s preradbenim pogonima. Nakon gašenja Beljske šećerane i kasnijeg stečaja tvrtke GP & Partners, stečajna upraviteljica Živka Posavac darovala ga je Gradu 2013. godine. Od tada je formalno zaštićeno kulturno dobro, no praktična zaštita još se čeka.
Grad Beli Manastir najavljuje da će novu prijavu uputiti već ovoga proljeća. Do tada mala parna ikona Baranje ostaje izložena vremenu – i neizvjesnosti hoće li nadstrešnica napokon stati između kiše i starog željeza.